Sjećam se profesora iz podgoričke gimnazije, rane osamdesete su u pitanju. Znao je da učeniku koji ništa ne zna dodijeli prelaznu ocjenu - vrednujući tako, njegovo - buduće znanje. To se zvalo - poklonjena ocjena. Ali, suština je u nečem drugom - malo je ko od onih kojima je tako “pomogao” i zaista dosegao potrebno znanje. Ocjena je već bila tu, u dnevniku, pa što se dalje mučiti. Tako je profesor, označen kao “dobar” jer je široke ruke poklanjao ocjene, zapravo proizveo gomilu neznalica sa prelaznim ocjenama... Zašto sam se sjetio profesora meka srca?
Vlada je dobila povjerenje, ali ne u postojećem sastavu, već u nekom maglovitom, nejasnom, budućem (!?) sastavu. Crna Gora nastavlja da daje krajnje nestandardan doprinos savremenoj političkoj teoriji i praksi. Zašto je dato povjerenje Đukanovićevoj Vladi? Za minuli rad? Zašto se onda bilo što mijenja - zagovornici Vlade objašnjavali su da je ovo najbolja vlada još od Gilgamešovih vremena... Ako je time - svojim djelovanjem - zaslužila prelaznu ocjenu, što se išta u njoj mijenja? A ako treba da se mijenja, kako je uopšte dobila - povjerenje. U normalnom svijetu, ako nešto treba da se mijenja znači da do tada nije bilo dobro. Ali, “poteža je ova naša škola”...
Bio je to trodnevni tv performans koji je podsjetio na devedesete. Samo tada se skupština gledala kao što se danas gledaju razni rijaliti formati - po cijelu noć, a niko nije sasvim jasno znao što će učesnici reći... Ili, kako to jedan moj prijatelj formuliše, kada ga povremeno obuzme “nostalgija” za tim vremenima - “Cijela država gleda skupštinu svu noć, a niko ne zna đe će DPS do ujutro obrnut...” Sada se znalo “ko će obrnut put DPS”...
Vladajuća ekipa cijelu stvar predstavlja kao svoju veliku pobjedu, iako će Đukanović morati da rekonstruiše vladu. Njegova vlada je dobila povjerenje - ali pod uslovom da je - promijeni. To jeste jedna od najneobičnijih formi dobijanja povjerenja, definitivno... Samo ovdje prevarant može reći, glasajući za čovjeka koji je četvrt vijeka na vlasti, da glasa “za novu” Crnu Goru?
Na koncu - Đukanović nikada nije svojom voljom mijenjao stvari u pravcu istinske demokratije - činio je to samo ako ga okolnosti prinude. Tako da je ova situacija - iako je njegovi predstavljaju kao bog zna kako važnu pobjedu - daleko od političkog trijumfa. Đukanovićeva politička aura, njegova “harizma” (sa enigmom, naravno) uvijek bivaju okrnjene kada on mora da izigrava demokratu. To se može svidjeti strancima ili domaćim naivcima, ali, njegovi fanovi to ne vole. Oni hoće tigra, a ne demokratu. Ovdje se diktatori smatraju - najizvornijim demokratama.
Profesor sa početka teksta bio je diskretni alkos i rezigniran, temeljno zamoren čovjek - đaka mu je bilo preko glave. Vjerujem da su tu negdje bili njegovi razlozi. Razlozi ovih koji su prelaznu ocjenu dali Vladi, siguran sam, drugačiji su. Kudikamo složeniji. I daleko od benignosti podgoričkih profesora-alkosa.
To koliko je Đukanović profitirao ovakvim raspletom vidjećemo na narednim izborima. Ova “trodnevna ispovijest” njegova i njegovih ministara pružila je ljudima jedinstvenu priliku da posmatraju i vide o čemu se radi. Da zaista razmisle o ovoj Vladi i njenim stvarnim dometima. Niti oko jednog suštinskog pitanja javnost nije dobila jasan ili uvjerljiv odgovor. Da vam nije nešto jasnije oko “limenke”, hapšenja uglednih DPS funkcinera u Budvi... Da vam, možda, nije bilo što za milimetar jasnije?
Ipak, nešto je jasnije... Crna Gora (ne Srbija, Rusija, ili ne znam ko) mnogo bi dobila padom Vlade. To je jedan od onih događaja koji su za jedno petrificirano društvo ljekoviti. Tako se uče lekcije o odgovornosti i demokratiji. Ovako, javnost je dobila samo još jednu, ko zna koju već, lekciju o pohlepi i besramnosti. Zapamtite sve ovo, pomoći će vam da donesete pravu odluku. I to uskoro.
Bonus video:
