Ovo je, izgleda, vrijeme - pajaca. Budimo precizni: političara koji liče na pajace.
Pajac je, po rječnicima, “lakrdijaš, arlekin, klovn u napuljskoj narodnoj komediji”, a u našoj stvarnosti to je političar koji je - na sve spreman. Koji nema ni minimum obzira prema bilo čemu što je ikada kazao. Kada ga, recimo, novinar u tv emisiji učini smiješnim, jer mu pusti izjavu iz stare emisije, političar-pajac klikne - eto, ja sam to i prije govorio. Iako su svi čuli drugačije. Pajac je uvijek oduševljen sobom. I svima koji dijele njegovo oduševljenje.
U pučkim italijanskim komedijama, pajac je uglavnoim bio jedan. Stari su dobro znali mjeru - jedan pajac je dovoljan. Ali, naše društvo počinje da liči na komediju u kojoj postoje samo - pajaci. Kod toliko smijeha, komedija će izvjesno - prestati.
Najavljući ono što, nekako, svi znaju, jedna novinarka u uglednoj tv emisiji kaže - da je to nešto novo i izuzetno, jer, to što će da uradi partija od koje, nekako, svi to očekuju, je prevazilaženje stranačke logike i priklanjanje interesima Crne Gore. Tako nekako. Kaže - oni će to skupo platiti. Naravno da će ih to koštati - ništa manje nego - birača. Na koncu, niko za njih nije glasao da urade to što će, kako upućeni očekuju - uraditi. Ali, sve to na stranu, novinarka nije jedina kojoj između interesa jedne kleptokratke elite i partije koja je izraz te i takve elite i Crne Gore stavlja znak jednakosti. Pri tom ne poduzevši nikakav intelektualni napor da nekome objasni zašto je to tako. Zašto bi glas za DPS bio i glas za Crnu Goru? Postoji li neko ko zaista vjeruje u to? Predstavljajući se kao jedina odbrana Crne Gore DPS je došao u paradoksalnu sitiaciju - samo ta struktura može Crnoj Gori doći glave. I niko drugi. To je cijena moći koja im je data da bi navodno “branili” ono što oni prije svega doživljavaju kao plijen, a ne kao domovinu. Jer, kao što znamo, domovina se brani lepotom, a plijen - svim sredstvima...
Na crnogorskoj javnoj sceni uočljiv je jedan manir, jedan zanimljiv mehanizam. Uvijek se začudim kada čujem nekoga ko tvrdi da nije uz režim, kako olako pristaje na retoriku režimskih specijalaca. O čemu se radi? Vi ste, navodno, protivnik režima, ali, ako vam se ne sviđa neki medij, ili neka ličnost, ili neka opoziciona partija, vi se odmah mašite - “medijske mafije”, “medijskih tajkuna”, “neostvarenih” i “sramotnih”. Kada je nedavno jedan (u)gledni opozicionar protutnjao kroz redakciju “Vijesti” uspio je da izgovori sve ono što bi se itekako svidjelo šefu režima i njegovim propagandističkim službama. Pri čemu, nerijetko, i ljudi koji pristaju na tu vrstu retorike (made in Beba, Beba & company), i sami su bili žrtve sličnih ili istih etiketa i neistina. Ali to im nije posijalo sjeme sumnje - ako lažu o meni, možda lažu i o drugima. Misterija mi je kako oni sebi predstave to što čine: kako vjeruju da režim laže kada govori o njima, ali, ne laže kada govori o onima koji im, iz ovog ili onog razloga, nisu po volji. To je valjda ta čuvena crnogorska principijelnost...
Naravno, riječ je o jednoj sasvim drugačijoj mentalnoj gimnastici. Znaju oni da ništa od toga nije tačno, ali, takođe znaju da im izgovaranje svih tih neistina donosi poene kod šefa nad šefovima. To vas dovodi u moralno još problematičniju poziciju od samih kreatora toga verbalnog smeća. Oni to rade za platu, ove ili one vrste, što nije opravdanje, već samo tehničko pojašnjenje, a ovi, navodno nevoljni “režimski glasnogovornici” to rade - iz ljubavi. Prema gadosti i Vođi. A to je ponekad isto.
A zašto to rade pajaci? Neko će reći - jer ne umiju drugačije. On je tačno to što je. U doba narodnih komedija - pajac je imao zadatak da uveseljava publiku dok se na scenu ne vrate glavni glumci.
Nije mnogo drugačije ni u današnjoj Crnoj Gori. Zemlji gordih i ponosnih pajaca...
Bonus video:
