Ovo je tekst o običnom čovjeku, građaninu koji ispašta zbog loših politika i još gorih političara
A šta kažete da popričamo malo o svakodnevnom životu običnog čovjeka?
Ionako svakog dana pišemo i pričamo o visokoj politici, borbi za vlast, krizama i konfliktima, nacionalnim i državnim interesima, redovnim i prijevremenim izborima, međuljudskim i međunacionalim odnosima, euro-atlantskim integracijama, patriotama i izdajnicima, i svemu što nam ovi sa vrha vlasti, ali i ovi iz opozicije, nameću kao velike i presudne teme koje neminovno moraju da bace u sjenku patnje i muke običnog svijeta, jer su, eto, toliko važne da ništa ne može biti važnije.
I tako, dok mi pričamo o velikim temama, malo se zna o tome kako stoje stvari kod običnog čoveka, građanina koji živi u ovim našim državama pod vlašću politike i političara. Malo o njemu ima i kod nas u medijima, a i kada rijetko nešto i ispričamo ili napišemo o njemu - znači o tom običnom čoveku, koji ispašta zbog loših politika i još gorih političara - radimo to nekako u prolazu, jer nas u stvari zanima samo taj jedan mali, kratki trenutak njegovog života, u kojem se taj uvijek poslušni državljanin usudi da ustane, usprotivi se državi koja ga gazi i zatraži svoja prava. Posle tog trenutka, kada se njegova buna protiv nepravde sistema ugasi - ili bude ugašena od strane državne sile, svejedno - svi ga zaboravimo, kao što zaboravljamo statistu čija je jedina uloga u filmu da u par sekundi padne pokošen od metka iz oružja glavnog junaka ili negativca, nije važno.
* * *
Hoću, dakle, danas da razmislimo malo o tom čovjeku, anonimusu, na čiji se glas oslanjaju političari kad traže vlast, od čijeg novca žive vlade i opozicije, čije nezadovoljstvo hrani provladine i opozicione mitinge i proteste i čija prolivena krv je uvijek branila stare i gradila nove države.
Da popričamo o tome kako preživljava taj čovjek, koji uprkos nepravdama još uspijeva sačuvati vjeru u demokratiju i političare koji u njeno ime obećavaju bolji život koji će, kažu, svakako doći, za one koji su spremni na neizbježna žrtvovanja kojima se gradi nova budućnost.
Zvuči poznato, je li? Kao neka nova vjerska dogma?!
Pa i jeste!
Demokratija je kao nova vjera i Bog, sa političarima kao njenim poslanicima na zemlji, koji propovijedaju šta čovjek smije a šta ne smije raditi, a uglavnom sami rade sve ono što ljudima zabranjuju. Da, naći će se već neko koji će sve ovo što sam do sada napisao okarakterisati kao nostalgiju za komunizmom i socijalizmom.
Nije.
I komunizam i socijalizam su u stvari propali upravo zato što je ta internacionalna ideja postala slijepa vjera, a lideri postali sveštenici koji su odlučivali šta je jeres a šta nije, ko je pravovjernik a ko nije, te ko je za pakao a ko za raj. Sve u ime pravde za porobljene i potlačene.
Znamo kako je sve to završilo; nije bilo to tako davno!
No, da se vratim temi. Kako danas živi taj običan čovjek, lojalni građanin države koje nije uopšte briga za njega?
Govorim o Kosovu, ali je svuda isto. Taj bezimeni građanin je svuda isti, bio on Albanac, Crnogorac, Srbin, Makedonac, Bosanac, musliman ili hrišćanin.
On preživljava na periferiji društva, voli državu iako ona ne mari za njega, vjeruje da će sjutra biti bolje iako mu je danas gore nego juče. U ratu je na prvoj liniji, u miru je na kraju reda. Plaća sve cehove, i svoje i tuđe. I uprkos svim razočarenjima, još vjeruje u pravdu i pravičnost sistema.
On je penzioner kog je sramota od svoje penzije, student koji krišom fotokopira knjige jer nema novca da ih kupi, diplomirani pravnik primoran da radi noćnu smjenu na benziskoj pumpi, mladi doktor koji već tri godine privremeno radi kao konobar u kafiću, magistar nauka koji predaje na privatnom univerzitetu za 150 eura mjesečno, ali je srećan što ima još jedan mnogo bolje plaćen posao - stražari ispred jedne zapadne ambasade u Prištini.
To je majka koja noću tiho plače jer joj se sin redovno vraća iz škole u modricama, to je sestra koja nema momka jer provodi vreme kao administrator na Fejsbuk stranici, preko koje traži novčanu pomoć kako bi spasila bolesnog brata koji mora na operaciju van zemlje, to je otac koji je prodao kola da bi sin mogao u glavni grad na studije.
To su ljudi koji su vjerovali premijeru kad je obećao posao za sve, više plate i bolje sjutra, ministru pravde da neće biti korupcije, ministru policije da su im porodice i imovina sigurni, ministru rada da će posao dobiti ko je bolji i samo po struci, šefu diplomatije da će moći slobodno ići po svijetu, ministru finansija da će plate rasti uporedo sa cijenama, i svim onim izbornim obećanjima o razvijenoj privredi, boljem obrazovanju, efikasnom zdravstvu, planiranoj infrastukturi, društvu sa mnogo više tolerancije i kulture, a manje krađa i manipulacija.
To su, znači, ljudi koji još vjeruju da žive u zemlji kojom će brzo zavladati red, u kojoj će svi uskoro biti jednaki pred zakonom, koja će jednoga dana, za njihovog života, postati onakvom kakvu su je snili već decenijama.
* * *
Nisu ti ljudi naivni. Vide oni veoma dobro, bolje nego mi koji pišemo kolumne, gdje smo i u šta smo to potonuli. Vide da iz ovog živog blata korupcije i kriminala teško da će nas izvući ovi koju su nas unutra i gurnuli.
Ali ipak, nisu odustali. Još vjeruju da će san jednoga dana biti dostignut.
Možda ne za njihova života, ali za života njihove djece.
I zato im se divim. Jer se nisu predali.
Dok ima njih, ima i nade.
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
