Mahir Rakovac, četrnaestogodišnji dječak iz susjedne Bosne počinio je samoubojstvo za koje se kao razlog navodi nasilje koje je trpio u školi od svojih kolega. Aleksa Janković, trinaestogodišnji dječak iz Srbije okončao je svoj život prije četiri godine zbog identičnog razloga. Luka Ritz, maturant iz Zagreba preminuo je 2008. godine zbog ozljeda zadobivenih od svojih vršnjaka.
Tri susjedne zemlje, trojica dječaka, tri gotovo identične, tužne sudbine čiji je okidač bila sintagma vršnjačko nasilje.
O vršnjačkom nasilju govorimo kada jedno ili više djece namjerno i uzastopno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može ili ne zna obraniti. Postoje relevantni dokazi da ova vrsta nasilja nije trend tek novijih naraštaja. Referirati ću se na popularna i obavezna osnovnoškolska lektirna djela Mate Lovraka Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice u kojima su svađe, ozbiljna zadirkivanja i podmetanja među djecom, te često i pokoji razbijeni nos gotovo svakodnevica. No, nemoguće mi je da, uspoređujući današnju stvarnost i onu iz knjiga spominjanog Lovraka ne primijetim jednu razliku: tada su naime djeca svoje međusobne svađe, podmetanja i tučnjave rješavali sami među sobom, dok je to danas zadaća odraslih, odnosno "nadležnih institucija".
Neću tvrditi da današnji model u odnosu na onaj zastarjeli, vrlo grubo rečeno "oko za oko, zub za zub" nije civiliziraniji, no je li i uspješniji? Dozvolit ću si ovdje jedan vrlo neugodan zaključak: djecu se od vrtića, pa preko škola uči da ona imaju svoja prava, no prešućuje im se da im nitko ne garantira da će im u stvarnom životu ta prava biti i ispoštovana. Posljedica toga obično bude da nježniji i povučeniji pojedinci odgajani na ovaj način prije ili kasnije upadnu u životnu situaciju u kojoj se ne znaju snaći. S druge strane, dijete s prefiksom zlostavljača vrlo lako stječe dojam kako mu nitko ništa ne može, budući da su kazne za ovakvu vrstu ponašanja u vrtićima i školama simbolične (opomene, ukor i slično).
Često se naglašava da je upravo školsko okruženje idealno mjesto za razvoj potencijalnog nasilja među djecom (što zbog velike količine djece okupljene na istom prostoru svakako stoji), no za razliku od nekontroliranih uvjeta kakvi vladaju na ulici, škola može svojim metodama i sredstvima to nasilje kontrolirati i spriječiti. Škola to i čini. No, odgovornost koja se tu stavlja pred nastavnike i pedagoško osoblje je svakako u neskladu s propisanim pravilima koji tim istim nastavnicima u konkretnom slučaju podosta vežu ruke i sputavaju ih u djelovanju.
Postoji propisani službeni akt, kojeg se djelatnici odgojno-obrazovnih ustanova moraju pridržavati, naziva Protokol u postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, koji kao i svaki birokratski akt podrazumijeva jako puno piskaranja i vrlo mnogo izgubljenog vremena dok se stigne do nekakvog cilja. Iako se naravno kao primarni cilj ovog akta navodi kako se svako nasilje istog trena treba zaustaviti, razmatrajući metode postupanja nakon toga (u svrhu prevencije daljnjeg nasilja) dolazimo u slijepu ulicu: „Pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje, upoznati ih s događajem..., te ih pozvati na uključivanje u savjetovanje ili stručnu pomoć unutar škole ili izvan nje.“
Tu zapravo završava aktivna uloga nastavnika i stvar se prepušta u ruke roditelja, bilo da se radi o roditeljima zlostavljanog djeteta ili roditeljima onog djeteta koje zlostavlja. U međuvremenu prolazi vrijeme koje nas ovakvim, u uvodnom dijelu opisanim tragičnim sudbinama opominje da svaki pa i najmanji simptom koji upozorava na nasilje među djecom ne bi trebalo zanemariti. (...)
Bonus video: