Duboka politička kriza u državama nefunkcionalne demokratije ili pod vlašću autokratskih režima, uglavnom ishoduje pozitivno za neko društvo, iako tako ne izgleda u njenom početku.
DF sve više klizi ka ekstremnoj desnici koja u razvijenim demokratijama društvu služi kao podsjetnik da se nije oslobodilo nacionalizma, šovinizma, ksenofobije... i kao odgovor na njeno jačanje mobiliše građanske slojeve. U autokratijama ili demokraturama (na površini demokratija, iznutra diktatura) vlast koristi takvu desnicu da se predstavi kao čuvar revolucije ili stabilnosti i kao vođa na utabanoj, beskonačno dugoj stazi svijetle budućnosti, privlačeći na svoju stranu čak i dio građanskih struktura podleglih uticaju propagande.
Snage okupljenje oko DF-a, koji je sada, u suštini, Nova srpska demokratija sa DNP-om i PzP-om kao satelitima, već deceniju su sklone kanibalizmu opozicije, bučno predstavljajući sebe kao jedine prave opozicionare, dok su svi ostali sumnjiva lica. Prvo je Srpska lista pojela SNP 2006, pa je SNP pojeo Srpsku listu i PzP 2009, zatim je DF pojeo SNP 2012, kasnije i Pozitivnu, dok su neki više-manje pojeli sami sebe. Sve to uz blagononaklonost vlasti i mafijaških i tajkunskih centara moći.
Kako se izbori približavaju, sve više u desno ide i Srđan Milić koji nikada nije shvatio da kod glasača ne može biti veći Srbin od Andrije Mandića, a da značajan broj birača srpskog korpusa u Crnoj Gori ne želi da se identifikuje sa onim što predstavlja Mandić. Ako ne želi da navuče sumnje kanibala iz DF-a da će nakon izbora na tanjiru poslužiti SNP DPS-u, Milić će morati u savez sa DF-om.
Budućnost takve desnice zavisi od sposobnosti njenih lidera da je vremenom transformišu u mnogima prihvatljivu konzervativnu snagu ili će odvesti stranku ispod cenzusa. U prvom slučaju, bivše snage desnice dugoročno se mogu nadati ulasku ili dolasku na vlast, dok je u drugom slučaju u pitanju samoubilačka politika ili želja za pukim zadržavanjem privilegija dok se to god može i po svaku cijenu.
DPS je stranka o čijim dobrim stranama dovoljno govore moralni idioti sveprisutni na ružičastoj ili državnoj televiziji. Moralni idoitizam nije uvreda. To je termin koji je u psihijatriju uveo engleski ljekar Džejms Pričard i koji označava ličnosti čiji intelekt ostaje sačuvan, ali moralni orijentiri nestaju - to je stanje u kojem čovjek ne razlikuje dobro i zlo. Ta partija je ideologije mijenjala kao čarape, od jednog do drugog izbornog ciklusa, uvijek uspijevajući biračima da se predstavi kao centar.
Koalicija predvođena DPS-om pokazuje simptome političke impotencije od parlamentarnih izbora 2012. kada su joj, prvi put od 2002, nedostajala dva mandata do apsolutne vlasti. Preko nikšićkih, predsjedničkih do lokalnih izbora u Podgorici, dakle svih većih izbora, DPS nije osvojila vlast na demokratski prihvatljiv način. Kadrovski deficit u vođstvu je najočigledniji na nivou vrha stranke. Prethodni sazivi Predsjedništva DPS-a u odnosu na sadašnji izgledaju kao sastav CANU-a prema direktoru lojalnom nastavničkom vijeću neke osnovne škole. Dilema je da li se Đukanović oslobađao ili marginalizovao Marovića, Lukšića, Vujanovića u unutarstranačkim lomovima ili sa namjerom da međunarodnoj zajednici pokaže da u partiji nema alternativu za tranziciju vlasti.
Provlačenje Duška Markovića u negativnom kontekstu u medijima odmah nakon što je izabran za zamjenika predsjednika DPS-a ukazuje da je on prije izabran „za zamjenika da bi bio zamijenjen“, negoli da Đukanović namjerava da mu u dogledno vrijeme prepusti tron i da je Đukanović, suštinski, a ne Marković, vadio Lukšiću donje rublje na aerodromu za vrijeme njegovog premijerskog mandata.
Ugled Đukanovića i DPS-a na međunarodnoj pozornici je nepovratno devalvirao. Zapad je svjestan krize demokratije u regionu. Dva glavna razbojnika u balkanskoj krčmi , nakon makedonskog premijera Nikole Gruevskog, su Milorad Dodik i Milo Đukanović, prvi bučan, drugi se pravi poslušan.
Uz izloženost bezbjednosnom egzibicionizmu nekih od lidera članica Alijanse, NATO sebi teško može priuštiti luksuz da u svoje punopravno članstvo primi državu koja nema iskustvo demokratske promjene vlasti.
Suštinski, rok trajanja Đukanovića i DPS-a je oročen do potvrde članstva Crne Gore u NATO-u i to kako na međunarodnoj sceni, tako i na domaćem, trenutno polarizovanom, terenu. DPS na sljedećim izborima, sa svim satelitima, ne može ponoviti rezultat iz 2012. ako reakcija opozicije bude adekvatna prije i poslije izbora. Tada je savez DPS-SDP osvojio 37 mandata, pri čemu mu je Dont donio još dva poslanička mjesta, u konkurenciji “početnika” iz Pozitivne i „četnika“ iz DF.
U tekstu objavljenom prije nekoliko mjeseci, analitičar Vladimir Gligorov ukazuje da je kombinacija stranaka koja bi mogla da pobijedi DPS savez crnogorske opozicije i prosrpskih stranaka, uz podršku manjinskih partija, ali gdje bi glavnu ulogu igrala crnogorska opozicija. Prosrpske stranke, kaže dalje Gligorov, nijesu spremne da prihvate ulogu manjeg partnera i to je razlog što crnogorska opozicija ne uspijeva da dobije na izborima.
Stranke centra sastavljenog od URA, Demosa, Demokrata i SDP-a treba da iskoriste priliku da se nametnu kao ozbiljna i za međunarodnu zajednicu prvi put od 2006. jasno prihvatljiva alternativa DPS-u.
Parcijalni nastup ovih stranaka u susret i na samim izborima omogućio bi DPS-u da osvoji apsolutnu vlast, zbog čega je na njima odgovornost još veća.
Lekić, Krivokapić, Rakčević i Bečić izgledaju dovoljno jako da osmisle jasnu strategiju i ne podlegnu uticaju nedobronamjernog ili neupućenog okruženja i stranačkih podanika kojima su od slabosti DPS-a vidljivije mane potencijalnih partnera, što je motivisano ličnim ambicijama za funkcijom i javnim značajem, uglavnom bez pokrića.
Uslov za rezultat centra koji može uzdrmati DPS je da Krivokapić jednom za vazda stavi tačku na saradnju sa DPS-om, sa svojim političkim iskustvom i vezama u međunarodnoj zajednici iskoristiv je u svakoj političkoj kombinaciji, Rakčević mora, makar privremeno, da izabere između biznisa i politike, Lekić da se umjesto akademskog bavljenja politikom okrene prihvatljivom pragmatizmu i posveti terenu gdje bi mogao učiti od Bečića, za koga je vrijeme da sazna da mladost ne znači mudrost. Za početak mogli bi da zauzmu zajednički stav o tome šta nakon 25. januara.
Bonus video:
