Ima više od šezdeset godina kad sam prvi put čula za Mojkovačku bitku. Od dede, Toma Kljajevića, majčinog oca. Sa ostalim unucima, slušala sam dedine, obične, priče o životu ljudi i prostoru toga kraja. O strašnoj Šemsi pašinoj godini 1906., o Balkanskim ratovima, poslije kojih je nastupila Crna Gora. Ovako je, sažeto i jednostavno, deda Tomo saopštavao istoriju. Mirno pričao i o turskome vaktu iz doba njegovog djetinjstva i rane mladosti.
Svako dijete u Crnoj Gori je na sličan način dobijalo pregršt istorije. Najčešće, kao deda Tomo, to je bilo vjerno kazivanje događaja, kao dijela života naroda i pojedinca. Ponekad, uz praktično usmjeravanje. Kao na zvaničnoj proslavi stogodišnjice Mojkovačke bitke: hrabri, ali naivni i neznaveni!
Zapravo, bili su svjesni, odlučni, posvećeni. A poslije prećutani. Od Crne Gore i Srbije koje su na Mojkovcu odbranili. Od proteklih sto godina, osam je bilo okupacionih (1916 - 1918; 1941 - 1945.), deset unitarne države (1918. - 1929), jedanaest Zetske banovine u Kraljevini Jugoslaviji, a preostalih preko 70 godina? Ako je politika od 1918 - do 1941. propustila da dostojno vrednuje Mojkovačku bitku, zašto to nije učinjeno poslije 1945.? Bilo je još dosta živih učesnika. Crna Gora je u DFJ, FNRJ, odnosno SFRJ, bila republika/država sa svim državnim atributima, institucijama i simbolima (Skupština, Ustav, Vlada, zastava, grb).
Sada, kada je i druga generacija potomaka pobjednika Mojkovačke bitke već stara, otkriva se zaboravljano. Poslije decenija prećutkivanja ili pominjanja uzgred, evo priznanja. Zgodno, nekako upravo u izbornoj godini. Sa prizvucima koji vrijeđaju one kojih odavno nema, ali i potomke koji su svjedoci njihovog postojanja, žrtve, sjećanja i žive riječi. Većina pripadnika Sanžačke vojske, osim viših oficira, bila je u sastavu Kraljevine Crne Gore tek četiri godine. Ali, oni su znali zašto su tu. Deda Tomo je, običan vojnik (tada je imao 28 godina), znao, kao i ostali da se na Mojkovcu bitka bije i za Crnu Goru i za Srbiju. I ta bitka je dobijena.
Deda Tomo je bio (najvjerovatnije) 1888. godište. Otac mu Ćirko, najstariji sin Pavića Kljajevića, umro je mlad. Majka mu se preudala kad je imao pet godina, podzali su ga očevi roditelji. Po običaju majka nije mogla povesti sa sobom muško dijete. I mala sam razumjela tragičnost njegovog djetinjstva. Deda Tomo mi je postao personifikacija Istorije, nemani koja traje 10 000 godina (Elza Morante). Umro je 1985.g. i sva istorija Vraneša i Crne Gore, njegovog vremena, bila je utkana u njegov lični život.
Znao je da čita, ne i da piše. Toliko je naučio za nekoliko mjeseci, dok je ilegalno, boraveći kod raznih domaćina, u Bliškovi i okolnim selima radio učitelj. Otomanska administracija je drugom polovinom 19.vijeka dozvolila otvaranje srpskih škola u gradovima, ali po selima ne. Zahtjev raje, za otvaranje škola po selima Vraneša, a ne vojnih postaja, bješe okidač za kaznenu ekspediciju zapamćenu u narodu kao Šemsi pašina godina, ili buna.
Pričao je deda i primjere dobrih odnosa age sa čipčijama. Jednom, već je bio momak, njegovom dedi Paviću, donese poruku aginica, žena njihovog age. „ Poručio ti je aga da središ kotar, ušli su volovi i rasturili neke stogove, da ne bude štete“. Poruku je Pavić razumio, u stogu su bile sakrivene puške. Aga ih je vidio i mudrim potezom zaštitio i čipčije i sebe.
Deda je, od kako pamtim, nosio suknene čakšire i vunjene čarape i ljeti. Obavezno opasan tkanim pojasom. I sa kapom crnogorskom, sa četiri ocila. Sada, u sedamdesetoj, pomišljam da mu se zima Mojkovačke bitke bila zauvijek uvukla u kosti. Ako se uopšte može i zamisliti kako je crnogorskim vojnicima, i austrijskim uostalom, bilo na Mojkovcu. Uz gusle, deda Tomo je pjevao: Bješe zima, oblaci se mute/ dvije vojske pod Mojkovcem ćute/ po najtežem vaktu i zemanu/ spremaju se boju i megdanu.
„Kad nam je pročitana naredba Vrhovne komande da je Crna Gora kapitulirala i da se moramo predati, serdar Janko Vukotić je rekao: „Hvala vojnicima Sanžačke Vojske,“, a onda smo dobili naređenje da po razbojištu nađemo živih austrijskih oficira. Vojska nije mogla da se preda običnim vojnicima. Kad smo se predavali, davali smo puške, oficirima su ostavljene sablje.“
Neke od pobjednika-zarobljenika Austrijanci su poslali u Mađarsku u logor. Mlađe su odvojili za rad. Deda Tomo je kao zarobljenik radio na izgradnji puta Pljevlja - Bijelo Polje: „Radili smo kao robovi“, govorio je, precizno odvajajući izraze zarobljenik i rob. Bila je glad, a onda i španjolka, sve to u tri godine ropstva.
Djetinstvo je bezvremeno, tek kasnije stvaramo hronologiju. Tako su događaji o kojima je deda pričao bili nešto i davno (kad je deda bio mlad) i svakodnevno (deda je ovdje).
Sa osamnaest pitala sam oca, kako to da postoji Partizanska spomenica 1941. i Albanska spomenica, ali ne i Mojkovačka spomenica. Istorija je nelinearni performans (izraz Miška Đukića, knjiga Balkanska traganja). Vjerujem da postoje u vojnim arhivima imena svih vojnika i oficira učesnika Mojkovačke bitke. Evo prilike da Crna Gora, sto godina kasnije, ustanovi Mojkovačku spomenicu.
Priznanje patriotizmu, postojanosti, svijesti o dužnosti i hrabrosti učesnika. Pa neka bude uručeno drugoj, trećoj ili četvrtoj generaciji njihovih potomaka.
Inače, deda Tomo je kao učesnik Balkanskih ratova i I svjetskog rata imao pravo na neko neveliko materijalno obezbjeđenje. Posjed od oko 28 ha zemlje je isključivao to pravo. U 86.g prepisao je imovinu jednoj od kćeri, nije imao sinova, i do kraja života primao tu nadoknadu (vjerovatno ne više od današnjih pedesetak evra).
U pregršt istorije naslijeđene od dede Toma, ulazi i njegovo čuđenje, početkom sedamdesetih, zašto se ruši kapela na Lovćenu. Neko od mlađih je pokušao da dočara važnost izgradnje mauzoleja, a njegov je komentar bio: „ Samći*, neko zna bolje od Njegoša!“
A put Slijepač Most – Pljevlja počeo je prije nekoliko godina da se rekonstruiše. Po prvi put sa valjanim projektima i pripremom. Deda Tomo je opet dao svoj doprinos. U vidu petnaestak ari za proširenje.
U ime svih naslednika, u maju 2014.g.** dala sam saglasnost da izvođač uđe u posjed prije završene eksproprijacije. Da se radovi ne prekidaju. Zapravo, samo sam prenijela dedinu volju. Nelinearni performans istorije traje. I eto, neće proći, nadam se, ni sto godina (1916- 2016?), a put koji je kao rob gradio i deda Tomo, biće pravi savremeni put.
*Samći (turcizam) : kao; k'o bajagi;
** Pogledati: “Vijesti”, Forum 9.5.2014.: Život, put i plan
Bonus video:
