Tako je govorio Milo Đukanović. Sredinom marta 1997, nedjelju dana nakon povratka iz zvanične posjete Vašingtonu. Gdje su mu se nakon 8 godina službovanja srpskom voždu, konačno, otvorile oči. Good deal!
Danas od DPS do HGI, kod Đukanovićevih stranačkih i koalicionih saboraca, nema nikog ko smije njemu da uputi sličnu poruku. Iako ih ima ne mali broj koji tako misle. Nema interesa velike Amerike da takve pogura i motiviše. Zato je knjiga spala na jednog od Milovih analitičara. Dušan Janjić ipak nije mogao da kaže kako je Đukanović prevaziđen političar, ali jeste da je došlo vrijeme da ode. Tako je, kaže Dušan, Milo obećao u Minhenu, u febraru prošle godine. Zna se i kome.
Za razliku od Janjića, Filip Vujanović smatra suprotno - da Milo treba još dugo, dugo da nas vodi. Kao Alijev Azerbejdžan. Otuda Vujanović smatra da je zahtjev premijera za glasanjem o povjerenju Vladi "odličan potez"! Ne bih pominjao podršku istom, Pozitivne i SD, koji prema posljednjim istraživanjima zajedno ne dosežu 1 odsto povjerenja birača. Zato su i ovako zalegli za svaku odluku koju inicira Đukanović. Od Miločera i Mamule do glasanja o povjerenju. Da im premijer ponudi svemirski program i lansiranje prvog Crnogorca na Mjesec, Pajović i Brajović se ne bi dvoumili. To je prvi pokazatelj Đukanovićeve samovolje - poniženi i na ovaj ili onaj način "pokriveni" partijski lideri i poslanici njemu dođu "omiljeni opozicionari". Preko kojih onda simulira višepartijski sistem.
U svom poslovično inteligentnom promišljanju naše zbilje, Ilhamov drug Filip je iznio jedan sasvim originalan stav - da je Vladin zahtjev za glasanjem o povjerenju, osim što je odličan, nadasve i pravovremen!
Samo neko ko je protivustavno treći put učestvovao na predsjedničkim izborima i ko je prihvatio da obnaša funkciju nakon vrlo sumnjivih i, sasvim je moguće, pokradenih izbora, može tako neodgovorno tumačiti krajnje ozbiljan problem u kome se nalazi ova zemlja. Bez legitimnog predsjednika države, sa tehničkom vladom, rasturenim političkim partijama za koje nije jasno koga više predstavljaju i sa ekonomijom koja živi na kreditima i novim zaduženjima. Za samo jedan, ovaj posljednji mandat, Đukanović je uspio da dramatično poveća javni dug zemlje. Sa 50 odsto na preko 70 procenata BDP. Što je još poraznije, najveći dio tog novca je otišao u potrošnju, a ne u infrastrukturne objekte. Ako bi dobio još jedan mandat i nastavio istim tempom, uz glasove Pajovića i Brajovića, u šta ne treba sumnjati, onda bi CG sasvim izvjesno došla do ivice bankrota. Za takvu Vladu dvostruko nelegitimni Vujanović kaže da je "uradila mnogo"! A tek šta bi da nije bilo opstrukcije SDP?
Ali, nije problem u šaljivom Filipu. Kao da se on pita ili odlučuje o bilo čemu. On je naš Zoran Lilić, koga smo svi zaboravili. Kao što ćemo na isti način "upamtiti" i Vujanovića. Ponizni i poslušni saborci i partneri - to je Đukanovićev stil vladanja koji ga je održao na vlasti 25 godina. Cijenu je platila i dalje plaća Crna Gora.
Dakle, nakon višegodišnje krize vladajuće koalicije, koja se manifestovala na predsjedničkim i podgoričkim izborima, potom u glasanjima o nizu strateških ili korupcionaških projekata, zavisno ko ih tumači, do potpunog delegitimisanja značajnog broja političkih partija koje su učestvovale na posljednjim izborima - jedini mirni i demokratski izlaz iz takve situacije su izbori na koje će izaći sve relevantne političke grupacije. Njihov ishod bi samim tim bio neupitan.
Valjda je iz tih, racionalnih razloga, DPS kao najveća partija poslala svog šefa Đukanovića da participira u dijalogu koji je pokrenut u Skupštini, uz učešće šefa Delegacije EU i predstavnika OEBS-a. Iako je sudeći po istupu karikaturalnog Pajovića bilo jasno da je Đukanović mnogo ljut zbog miješanja međunarodnog faktora u naše unutrašnje stvari. Šta je, eto, doživio ambasador EU ka kojoj CG stremi - da ga bruči tamo neki šef od Azre Jasavić. Ali, Đukanović je morao da se pomiri i prihvati Drobniča. Makar u formi zapisničara.
Da li je sada njegov zahtjev za tzv. provjeru povjerenja novi prst u oko euroatlantskim partnerima u koje se često kune?! Logično pitanje koje se u takvoj situaciji nameće Briselu i Vašingtonu glasi: da li se može vjerovati partneru Đukanoviću kada obećava fer uslove i slobodno izjašnjavanje građana?! Prije bi se moglo zaključiti da šef DPS-a neće pristati da bilo kada izađe na izbore ako unaprijed nije siguran da ih glatko dobija. A to znači da se oni sprovode po pravilima afere Snimak. Kao svih proteklih 25 godina.
Jer ako Đukanović šapne Pajoviću i Jasavićkoj da slome Perića i Tuponju i svi zajedno, sa SDP-om i opozicijom otkažu povjerenje Vladi - eto nam Filipa od Azerbejdžana sa tumačenjem Ustava i sprovođenjem izbora u narednih 60 dana! Pala Vlada, izbori po slovu Ustava. Time bi svaka priča o započetom dijalogu bila obesmišljena. I onda bismo imali izbore na kojima ne bi učestvovao bilo ko od istinske opozicije. Koja bi onda, zajedno sa SDP-om, izašla na ulice. Kuda to vodi, nije teško zaključiti.
Kod drugačijeg, pozitivnog glasanja i davanja povjerenja aktuelnoj vladi - epilog je gotovo isti.
Naime, ako Đukanovićev kabinet ne padne zahvaljujući pomenutom Tuponji i njegovom školskom drugu Acu Đ., onda se još više urušava započeti dijalog. Tada se pravi nova većina koja bi organizovala "dijalog" po svojim pravilima i nahođenju. Jasavićka bi mogla da preuzme Skupštinu čime bi se premijer odužio i njenom đeveru Ekanu, koji je na pravdi Boga stradao u “montiranoj” aferi S.Č. Sve to bi isključilo iz priče i EU i OEBS jer ni jedna od tih organizacija ne bi pristala da participira u farsi od demokratskog dijaloga. Đukanoviću bi ostalo da takvu većinu i vlast brani suzavcem i bornim kolima. Opet smo, dakle, u ćorsokaku. Još dublje, rekao bih, nego u prvom slučaju.
Zato je Beba krenuo da, preko propagande i analitičara, spinuje situaciju o "mudrom potezu" Đukanovića koji će staviti na velike muke SDP i njegovog lidera. Iako je mnogo veći problem na drugoj strani. U dvorištu Bebinog šefa. Koji je očito spreman da mnogo rizikuje i igra samo na jednu kartu - diktata i samovolje.
Jasno je da Đukanović ni u svojoj partiji nema podršku kod razumnih ljudi da uđe u ovaj rat protiv svih. Protiv međunarodne zajednice, kompletne opozicije, demokratske javnosti... Ali svi njegovi ćute ili klimaju glavom. Jer vide kako je prošao Marović. A ne znaju ko je sljedeći.
Sve to, s druge strane, govori da Đukanović želi da brani svoju vlast po svaku cijenu. To je loše - i za njega i za državu. Umjesto da gradi atmosferu i situaciju u kojoj će moći da se izvrši mirna tranzicija vlasti, jer je prosto neodrživo da u zemlji kandidatu za NATO i EU jedan čovjek vlada 25 godina i vodi državu kao svoju privatnu firmu. O čemu su naširoko pisali, baš nedavno povodom NATO pozivnice, svi vodeći svjetski mediji.
Zato je prosto nevjerovatno kako premijer kao iskusan političar odbija da se suoči sa neminovnom situacijom. Prije ili kasnije on se mora povući - što više odlaže tu odluku, sve više komplikuje sopstvenu poziciju. Ispada, da niko više ne radi o glavi Đukanoviću - od njega samog. I njegovih poslušnika. To je formula funkcionisanja svakog nedemokratskog sistema. Autokrata nije kralj, zato ne dopušta da ima ni dvorsku ludu. Koja će mu ponekad reći da je zastranio. Ovdje se svaki disonantni ton kažnjava crvenim kartonom. I udaljavanjem iz igre - u anonimnost ili zatvor.
Tako je Đukanović ostao sam. Nema nikog da mu kaže kako je njegovo rješenje sa glasanjem o povjerenju Vladi, loše, a ne odlično, i kako je dockan, a ne pravovremeno. Tražiti u izbornoj godini i usred dijaloga parlamentarnih stranaka o fer izborima, provjeru povjerenja, više liči na provokaciju i papazjaniju. Sa samo jednim ciljem da se pojačaju podjele u društvu, posije mržnja, nepovjerenje i onda uđe u izbore na koje osim Đukanovića i njegovih slugu ili satelita, ako se to HGI više sviđa - niko neće izaći.
Građani su najvećim mirnim i demokratskim protestima koje je CG ikad vidjela, onim 18. i 24. oktobra pokazali premijeru da došlo vrijeme za promjene. Ta energija nije nestala koliko god se DF sa ostatkom opozicije, svako na svoj način, trudio da je prospe.
To nezadovoljstvo se ne može kontrolisati bornim kolima, Filipom, Pajovićem, Vujicom i armijom bučnih papagaja. Đukanović bi morao znati da taj put vodi u još dublje podjele, konfrontacije, na kraju sukobe. Koliko bi takav epilog koštao državu, ali i samog Đukanovića, ne treba objašnjavati. Premijer treba da se sjeti kako se osjećao, a tek izgledao, u iznuđenom intervjuu kod svojih na RTCG između dva velika protesta. Bio je prestrašen, izgubljen, usamljen. Njegov očito lični naum da provjeri povjerenje Vladi vodi u sličnu situaciju. Gdje možda neće biti šanse za popravni. Zato je premijer morao ozbiljnije promisliti prije nego što je povukao ovaj "odličan" potez. Recimo, mogao je pitati Filipa šta misli o tome. Drugačije čovjek promišlja kada ga uvažiš i pitaš za savjet, nego kada ga poniziš i naložiš mu da bezrezervno propagira tvoje samovoljne ideje. Ali, kako god bilo, Đukanović je još na vrijeme da se odrekne sebe i načina vladanja kako bi otvorio prostor za kompromis i rješenje koje bi bilo spasonosno za Crnu Goru. Možda i za njega samog.
Bonus video:
