O ljudskim pravima se može raspravljati sa različitih stanovišta: sociološkog, politikološkog, ekonomskog, kulturološkog, pravnog, a zaokupljaju pažnju i teorije i empirije.
Ljudska prava u njihovom savremenom poimanju vezuju se za državu i njenu vlast. Država je dužna da preduzima sve neophodne mjere, da stvara pretpostavke i uslove u kojima će ljudska prava moći da budu dosljedno ostvarena, ali i da se uzdržava od radnji koje bi ometale uživanje ljudskih prava. Zato je uživanje ljudskih prava tijesno povezano sa uspostavljanjem pravne države i vladavine prava, stvaranjem socio-kulturološkog demokratskog ambijenta i izgradnjom demokratske svijesti. Nasuprot, ljudska prava se ne mogu ostvarivati u onim društvima u kojima dominiraju: plemenska svijest, etnocentrična ideologija, konzervativna politika, arbitrernost i autokratski ili oligarhijski politički režim.
U tim uslovima se napuštaju načela pravne države, a vlast se organizuje na osnovu “vladavine ljudi“, a ne vladavine zakona. U vezi s tim, Platon je rekao: “U državi u kojoj zakon zavisi od vlasti upravljača i gdje on sam nema snagu, takvoj državi se sprema propast“.
Uloga ombudsmana u savremenim društvima je velika, a naročito u zemljama u tranziciji, prije svega zbog toga što su ove zemlje bez bogate tradicije pravne države i pluralističke demokratije. Uloga ombudsmana je posebno važna u višenacionalnim političkim zajednicama. Ombudsmani se ovdje pojavljuju i kao instrumenti u borbi protiv diskriminacije nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. U nekim mutietničkim državama se uvode specijalizovani ombudsmani za zaštitu pripadnika etničkih i nacionalnih manjina. Na primjer, takvi ombudsmani postoje u Švedskoj, Finskoj, Mađarskoj itd. Stoga je i u Crnoj Gori potrebno uvesti instituciju posebog ombudsmana za manjinske narode i druge manjinske nacionalne zajednice, s obzirom da je Crna Gora višenacionalna, multietnička, multikulturalna i multikonfesionalna država, a ineretnički odnosi su veoma značajno i složeno pitanje svake heterogene političke zajednice, a sam tim i Crne Gore.
Dalje, fokusiraću se na tri grupe problema i uloge ombudsmana: prvo, uloga ombudsmana se ogleda u zaštiti ljudskih prava i sloboda građana zagarantovana nacionalnim legislativom i međunarodnim pravom, koja se krše od strane državnih organa, organa lokalne samouprave i drugih nosilaca javnih ovlašćenja, kao i od subjekata u privatnoj sferi, tj.činjenjem ili nečinjenjem. Daklje, riječ je o neadekvatnom funkcionisanju pravne države odnosno vladavine zakona.
Drugo, ljudska prava građana ne krše se samo nesprovođenjem zakona nego i lošim kvalitetom samih zakona. Zato uloga ombudsmana dolazi do izražaja i u pogledu njegove inicijative u zakonodavnom pogledu, kako bi nacionalna legislativa kad su u pitanju ljudska prava bila usklađena sa evropskim sistemom zaštite ljudskih prava. Tim prije što su, države regiona potpisnice Evropske konvencije za ljudska prava prihvatile evropski sistem zaštite ljudskih prava. S tim u vezi, potrebno je da se koriguje nacionalno zakonodavstvo uvijek kada se utvrdi da čini zapreku realizaciji zahtjeva iz Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Treće, ombudsman u zemljama u tranziciji treba da ima ulogu i prosvijetiteljskog posla, i da preko raznih oblika svoga rada, objasni što treba činiti za jedan ljudskiji, dostojniji, smišljeniji i humaniji život, odnosno treba objasniti sam bit demokratije, funkcionisanje pravne države i zaštite ljudskih i manjinskih prava, budući da je upravo to glavna misao vodilja oko koje se problematizira i koja je bila, a čini se da će još dugo biti aktuelni problem cjelokupnog života ljudi na ovim prostorima. Daklje, s različitih aspekta treba osvijetliti sve ono što predstavlja zapreku ostvarivanja ljudskih prava, kao što su napr. rodovska-plemenska svijest, etnocentrizam i etnonacionalizam i sl. i ukazati na neophodnost izgradnje evropskog duha i evropskih vrijednosti, kao i evropskog statusa i habitusa čovjeka, građanina, što podrazumjeva istorijski prodor bitno novog evropskog čovjeka, na način što će tako duboko i dalekosežno čovjek ovih prostora“prekoračiti“ svoje usko etničke, upravo rodovsko-plemenske međe, granice i posebne ograničenosti života i njemu primjerene svijesti. A time dolazimo i do tog odnosa sa savremenim pojmom i praksom moderne građanske demokratije, koja počiva na pluralizmu, pojedincu i građaninu. A zastupati građanina i isticati čovjeka kao vrhovni princip, znači prije svega ravnopravnost svih građana i ljudi u određenoj društvenoj zajednici, njihovu jednakost pred zakonom, slobodu čovjeka u svim njegovim posebnim i pojedinačnim manifestacijama: vjerskim, nacionalnim, rasnim, manjinskim i specifično personalnim, kao i mogućnost jednako pravnog potvrđivanja sebe u svojim ispoljavanju vlastitih sposobnosti, talenata na svim linijama svakidašnjeg života. Drugim riječima, treba uvažavati savremeno evropsko poimanje pojma i esencije čovjeka - građanina, kao poliidentičnost, odnosno čovjeka kao unitas multiplex. A u stvari to su osnovne ćelije pluralizma i multietničkog i multikulturalnog društva.
I da zaključim: ombudsman treba da ulaže mnogo truda i napora i ispoljava umjeća i sposobnosti u zaštiti ljudskih prava i sloboda, u očuvanju ljudskog dostojanstva, ostvarivanju društvene pravde i pravičnosti, kao i u izgradnji demokratske građanske svijesti i demokratske pravno-političke kulture, čime će dati i svoj doprinos oplemenjivanju i same ljudske istorije na ovim prostorima.
Autor je politikolog
Bonus video:
