Sjećanje na slobodu, ma koliko moćno, jasno i živo ono bilo, ne može preživjeti baš sve. Posebno ne mudrog vladara. Ponajmanje onog koji se ravna prema savjetima političkog vizionara iz 16. vijeka
Nastojeći da zadobije milost Lorenca Medičija negdje oko 1513. godine, njegov sluga pokorni, Nikolo Makijaveli, izlazi pred Lorencovo „svetlo lice sa zalogom svoje podaničke odanosti“ - djelom Vladalac.
Ovaj „skromni poklon“, kako ga Makijaveli naziva, ispostaviće se kamenom temeljcem moderne filozofije politike, u kojem on, između ostalog, savjetuje vladaocu kako da pod svojom vlašću zadrži grad navikao da živi u slobodi: „Onaj ko zagospodari jednim gradom, naviklim da živi u slobodi, a ne uništi ga, danas sutra će on uništiti njega, jer u tom gradu pobuna se uvek diže pod izlikom da se to čini u ime slobode i za odbranu starih običaja koje ni vreme ni primljena dobročinstva ne mogu prekriti velom zaborava. I ako se stanovnici grada ne razjedine ili ne rasele, sećaće se svoje slobode u svakoj prilici, kao što je bio slučaj sa Pizom posle stogodišnjeg robovanja Firentincima.“
Žilavo sjećanje na slobodu proganja one koji su nekada živjeli u njoj i ovaj lični i politički imperativ oni prenose generacijama koje dolaze kao najvažniji „zalog odanosti“ zajedničkom društvenom biću, principima i vrijednostima na kojima ono počiva, makar i nakon sto ili više godina. Ali, i tu je kvaka, sve to pod uslovom da grad ne bude uništen, a njegovi stanovnici ne budu razjedinjeni ili raseljeni.
Dakle, sjećanje na slobodu, ma koliko moćno, jasno i živo ono bilo, ne može preživjeti baš sve. Posebno ne mudrog vladara. Ponajmanje onog koji se ravna prema savjetima političkog vizionara iz 16. vijeka.
Sjećanje se simbolički posreduje i objektivizuje u kulturi kroz spomenike, rituale ili proslavljanje važnih datuma, između ostalog. Vrlo često se kulturni slojevi preklapaju i prekrivaju jedni druge kao plahte bačene preko oštrih predmeta, gdje vrhovi opstaju, često sa izmijenjenom i neočekivano dopunjenom fizionomijom, odnosno simbolikom, pa se tako na primjer, datumi oslobođenja gradova podudaraju sa određenim svecima crkvenih kalendara, hrišćanski sveci umnogome odgovaraju paganskim božanstvima, paganska božanstva pak animističkim kultovima, i tako ka neprozirnim počecima ljudske upitanosti o smislu, razlogu i svrsi naše bačenosti u svijet. Svijet u koji se ukorijenjujemo upravo pamćenjem, upijajući, zadržavajući i prenoseći znanje o onome što je bilo i iskustvo onoga što smo uspjeli preživjeti, na različite načine obilježavajući događaje i mjesta na kojima se oblikovalo ono što nazivamo vlastitom poviješću.
U mom gradu, od kad pamtim, a to je druga polovina osamdesetih godina prošlog vijeka, nije podignut nijedan spomenik. A nije da se istorija nije dešavala. Kotor je, uz Cetinje, bio jedan od rijetkih gradova u Crnoj Gori u kojima se početkom devedesetih godina uspio osloboditi poneki disonantni, protesni i buntovni glas, glas protiv rata za mir i ostalih baljezgarija kojima nas tove od kad su se posadili na tron. Za to ih je valjalo adekvatno nagraditi, baš po Makijavelijevim uputama o tome kako se ophoditi prema gradu naviklom na slobodu ili sa ma kako okrnjenim i rudimentarnim sjećanjem na nju. Uništiti ga. Razjediniti. Raseliti pamteće. Pomoći im da odu tjerani nepodnošljivim blagostanjem.
Zato su naši jezivi spomenici oni nastali nehatom, bez očite namjere i planiranja. Pogledamo li, makar letimično, panorame ovih gradova vidimo rane, ožiljke vremena koje možda i neće preživjeti, makar to neće uspjeti ono donekle autentično kulturno i istorijsko jezgro. To su kažnjeni urbani predjeli koji svojim atrofiranim segmentima, kao i onima na kojima su narasle metastaze neodgovornog građevinskog divljanja svjedoče o snazi i odlučnosti sirove moći koja je konačno uspjela da svoje komplekse izliječi hraneći se propašću onog čemu je zavidjela. Zato su naši spomenici zgrade nekadašnjih privrednih giganata koji su hranili grad - u kotorskom slučaju, to su Livnica, Riviera, Jugoceanija, Napredak, Fjord, nekada noseći elementi gradske privrede, a danas uglavnom napuštene kužne deponije otpadaka transformativnog procesa kroz koji kao društvo prolazimo. To su spomenici koalpsa jednog vremena i jednog društvenog uređenja koje nam je ispalo iz nesigurnih i istovremeno gramzivih ruku.
No, ovi su spomenici privremeni. Brzo će ih naslijediti luksuzna naselja, kondo hoteli i tržni centri, naravno uz poneki neizbježni obelisk, taj nepodnošljivo inventivni domet spomeničke arhitekture karakterističan za crnogorski kontekst, vjerovali-ili-ne, dvadesetprvog vijeka. I poneka umjetnička kolonija, čisto da kolonizatorima ne bude dosadno, a i da malo iskomuniciraju sa lokalnom zajednicom po isprobanim PR metodama: malo filantropije, malo kulturice, poneki obnovljeni vrtić i podržana fešta i - voilà! - these are my gardens, kako slogan jednog od tih preduzeća doslovno i govori.
I dotle će, najvjerovatnije, dopirati sjećanje onih koji su došli poslije nas. Jer neće biti problem u tome što ne mogu doći do podataka o onome što je bilo prije. Radi se o tome da ih neće biti briga za to.
Nekada su se pjesnici pitali da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, ali današnji sužnji više ne pjevaju o tome. Uspjeh je današnjih vladalaca to što su ideju slobode uspjeli učiniti izlišnom, anahronom i nepotrebnom. Sužnji danas poju o prazničnim popustima i kreditnim povoljnostima, eventualno o onima koje valja počistiti sa lica zemlje kako bi blagoslovljeni kapital nastavio da nesmetano cirkuliše i da se uvećava.
Vrijeme je da priznamo svoju glad i svoj bijes. Da se oporavimo od onoga što je Makijaveli preporučio vladaocima - da ljude treba ili pridobiti ili ubiti, jer se oni osvećuju za lake uvrede, dok za teške ne mogu. Stoga, zaključuje on, čovjeka treba tako uvrijediti, da se ne može osvetiti. Ja bih njegov najuticajniji uvid okrenula put ogledala, obrnula naopačke. On kaže: „Između onoga kako se živi i onoga kako bi trebalo živeti, postoji takav raskorak da će čovek koji, umesto onoga što se obično čini, radi ono što bi trebalo činiti, pre propasti nego što će se održati, jer onaj koji uvek, u svakoj prilici, hoće da bude dobar, među ostalima koji nisu dobri, pre ili kasnije mora propasti.“ Makijavelijevi savjeti bili su upućeni vladaocu, ali oni ne vrijede za slobodne ljude. Slobodan je samo onaj koji ne misli da može ili da treba vladati drugim ljudima, niti da iko ima prava da vlada njime. Nama mogu vladati samo zakoni, kao dogovor slobodnih. Neka to bude zalog naše odanosti.
Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje
Bonus video:
