U srijedu 23. prosinca Zoran Milanović doživio je najteži poraz u političkoj karijeri. Već prethodnog dana bilo je jasno da je izgubio u pokušaju sastavljanja nove Vlade, da bi konačna potvrda stigla objavom Tihomira Oreškovića kao novog mandatara. Iako je poražen u prljavoj igri, Milanović je gubitnik i otvoreno je pitanje što za njega donosi budućnost.
On je i dalje legitimni lider Socijaldemokratske partije Hrvatske, ali u perspektivi, tko zna može li izdržati ovaj poraz. Vrlo brzo će se njegov status promijeniti za 180 stupnjeva - dosadašnjeg premijera i najmoćnijeg političara u zemlji očekuje prizemljenje u opoziciji, a vrlo vjerojatno i otvaranje pitanja koliko je odgovoran za gubitak vlasti.
Socijaldemokrati još nemaju koherentnu unutarnju opoziciju, a kamoli nekoga tko bi se mogao suprotstaviti Milanoviću, ali “članstvo je zbunjeno”, kazat će sugovornici u vrhu stranke. Još prevladava ogorčenje postupcima Bože Petrova, ali to neće dugo trajati. Uostalom, na nedavnoj sjednici Predsjedništva SDP dio članova javno se usprotivio načinu na koji je Milanović pristao na zahtjeve Mosta i, de facto, sugerirali kako bi bilo bolje časno otići u oporbene klupe, nego ulaziti u neprincipijelnu koaliciju. Kritičari unutar SDP već su primijetili da je GO zadnji put zasjedao još 16. listopada kada se glasalo o izbornim listama, a poslije toga nije se okupilo niti jedno stranačko tijelo koje bi analiziralo rezultate parlamentarnih izbora ili raspravilo postizbornu strategiju. “Sada nas je na to prisilio Petrov”, sarkastično je tih dana komentirao novoizabrani saborski zastupnik, aludirajući kako o svemu odlučuje Milanović.
Josip Leko u dva je navrata odbio Milanovićeve prijedloge da sazove Sabor, uz ogradu da to neće sve dok ne dobije 76 zastupničkih potpisa. Leko je legalist, ali ovdje je u pitanju bio otvoreni otpor spram šefa SDP koji je znao dovoditi u pitanje njegove sposobnosti.
Sada će Milanovića javno kritizirati čak i politički gubitnik poput Damira Kajina “zbog političke prostitucije oko formiranja Vlade”. Usput će dodati Kajin (koji se donedavno nudio da dođe na listu koalicije Hrvatska raste) da je Milanović zagrizao Karamarkovu udicu te da je radi opstanka na vlasti olako prepustio osam ministarstava te ono najvrednije - Hrvatsku narodnu banku. Iz perspektive Milanovića situacija je dijametralno drukčija.
Milanović je pokazao politički instinkt kada je još u ljeto 2014. formulirao plan za pobjedu u samo dvije osnovne točke: prvo, uvjeriti birače da se gospodarska situacija u Hrvatskoj malo-pomalo popravlja, rastu BDP i izvoz, a pada nezaposlenost. I uvjeriti većinu javnosti, osim one trećine nepokolebljivih desničara, da je HDZ, de facto, krimogena grupacija čiji su šefovi, od Karamarka, Vase Brkića ili Miroslava Tuđmana, skloni kršiti zakone kad god im se pruži prilika.
Usto su još početkom 2015. Milanović i njegova Vlada bili na dnu popularnosti. Prema istraživanju Crodemoskopa, 7. siječnja Vladu je podržavalo samo 20% birača, SDP je zaostajao 7% za HDZ-om, a Milanovićeva je koalicija bila punih 10% iza desnog saveza pod vodstvom Karamarka. Pritom je odgovornost za sve loše u državi prebacivana na Milanovića.
Neosporno je Milanović zaslužan jer je na izborima lijevi centar izvukao maksimum i imao realne izglede za ostanak na vlasti. Ali je, istom logikom, i najodgovorniji za odlazak u opoziciju i morat će se jako boriti kako bi uspio dobiti novu šansu.
Bonus video:
