Četiri godine u Siriji bijesni krvavi rat. Ono što je započelo kao demokratski ustanak protiv diktature Bašara al Asada, pretvorilo se u klupko konflikta, dijelom, izazvanih brutalnim, poluotvorenim konfrontacijama između Irana, Turske i Saudijske Arabije za prevlast u regionu. Taj sukob, kako je pokazao rat u Jemenu, potencijalno može da destabilizuje cijeli region. Za to vrijeme Rusija, zahvaljujući vojnoj intervenciji, koja se sprovodi u ime Asada, pokušava da ojača svoj status super sile oponirajući Zapadu (a posebno Sjedinjenim Državama).
Konflikt u Siriji se razvija, u najmanju ruku, na tri nivoa - lokalnom, regionalnom i globalnom. Pošto su mu dozvolili da pređe u rastući čir, već 250.000 ljudi, prema ocjenama Ujedinjenih nacija, postali su njegove žrtve. Ove godine UNHCR je procijenio broj izbjeglica iz Sirije na 4 miliona; još 7,6 miliona stanovnika napustilo je svoje stalno prebivalište, ali ostaje u zemlji. Uz sve to, talas sirijskih izbjeglica koji je stugao u Evropu postao je jedan od najvećih izazova s kojim se Evropska unija ikada suočila.
Građanski rat u Siriji doveo je, takođe, do pojave opasnog rasadnika islamskog terorizma, što su pokazali teroristički napadi ISIL-a u Ankari, Bejrutu i Parizu, kao i eksplozija ruskog putničkog aviona nad Sinajskim poluostrvom. Oborivši ruski vojni avion, Turska je povećala rizik od uključivanja velikih država u direktan sukob. Najzad, Turska je članica NATO-a i ima pravo na vojnu pomoć Alijanse u slučaju da bude napadnuta.
Zbog svega toga, sirijski rat mora biti završen što je moguće prije. Praktično svakodnevno uvećavaju se ne samo razmjere humanitarne katastrofe, već i prijetnje po bezbjednost koje taj rat stvara.
Nakon terorističkih napada u Parizu, 13. novembra, pojavila se nova šansa da se okonča sirijska agonija, zato što su svi ključni igrači (ne računajući ISIL) sada spremni da zajedno sjednu za pregovarački sto. Ali, iako su svi igrači saglasni da je borba protiv ISIL-a prioritet, kao i do sada nije jasno hoće li oni tu borbu i voditi.
Kurdi na sjeveru Sirije i Iraka najefikasniji su borci protiv ISIL-a, ali su njihove nacionalne ambicije u koliziji sa interesima Turske. Iran i Saudijska Arabija se u prvom redu međusobno bore za regionalnu dominaciju, oslanjajući se na nedržavne subjekte. Rusija se bori za globalni status i protiv je bilo kakvih modela smjene režima.
Samim tim Rusija je postala saveznik Irana, podržavši diktaturu Asada. Sa svoje strane, Iran slijedi svoje geopolitičke interese, pomažući svom šiitskom savezniku Libanu, Hezbolahu, kome je veoma važna pouzdanost sirijskog zaleđa. Francuska je veoma ozbiljno raspoložena za borbu sa ISIL-om, a Njemačka i druge evropske zemlje osjećaju se obaveznim da joj pomognu, kao i da zaustave priliv izbjeglica iz tog regiona.
Ali, djelovanje SAD zaustavljeno je ručnom kočnicom. Do isteka svojih punomoćja, predsjednik Barak Obama će, prije svega, izbjegavati ulazak zemlje u još jedan rat na Bliskom istoku. Pošto glavna svjetska država ostaje po strani, neizbježno se pojavljuje krajnje opasan vakuum sile, čime pokušava da se okoristi Vladimir Putin.
Dijelom zbog odbijanja SAD da prezumu rukovodeću ulogu, kao i zbog Evrope koja je u vojnom pogledu preslaba da bi uticala na događaje u Siriji, pojavila se prijetnja stvaranja evropske de fakto alijanse sa Putinovom Rusijom. Bila bi to ozbiljna greška, jer bilo kakav oblik saradnje sa Rusijom neće pomoći da se zaustavi ili završi rat u Siriji. U stvari, postoje razlozi za strah od suprotnog rezultata: bilo kakva vojna saradnja sa Asadom - a to je cilj i cijena Putina - gurnuće većinu muslimana-sunita u ruke radikalnih islamista.
Ta je tendencija već vidljiva u Iraku. Vlada bivšeg premijera Nurija al Malikija, u kojoj su preovladavali šiiti, odigralo je glavnu ulogu u radikalizaciji iračkih sunita i potaknulo ih na podršku ISIL-u. Bila bi nevjerovatna glupost dobrovoljno ponoviti istu grešku u Siriji. Osim toga, takav dogovor nema ničeg zajedničkog s principima realpolitike zato što se rat u Siriji ne može završiti sve dok su na sceni ISIL ili Asad.
U bilo kojem vidu saradnje Zapada sa Rusijom obavezno treba izbjegavati dvije moguće posljedice: vezivanje sirijskog pitanja sa ukrajinskim (pregovori sa Iranom o ograničavanju njegovog nukleranog programa uspjeli su bez te veze) i vojne saradnje sa Asadom. Umjesto toga, treba pokušati povezati vojnu intervenciju protiv ISIL-a, sprovedenu pod agendom Savjeta bezbjednosti UN, sa sporazumom o političkom prelaznom procesu koji pretpostavja prelaz od primirja ka vladi nacionalnog jedinstva Sirije i kraju režima Asada.
Postoji i drugi problem koji se nazire u Siriji. Ulazak Iraka u haos, tijesno vezan za sirijsku tragediju, prijeti da se preokrene u novu arenu sukoba između Irana i Saudijske Arabije. Ako se ta borba za regionalnu hegemoniju ne prekine, sljedeći ratovi pod patronatom jakih država - sa svim za njih vezanim rizicima - biće neizbježni.
Na kraju, glavna bitka sa islamskim ekstremizmom vodiće se unutar sunitske zajednice. Koja će forma sunitskog islama prevladati - varijanta saudijskog vehabizma ili savremenija umjerena varijanta? To je glavno pitanje u borbi protiv ISIL-a i njemu sličnih. U ovom kontekstu važan faktor postaće odnos Zapada prema sopstvenim muslimanima - hoće li oni biti doživljavani kao željeni građani s istim pravima i obavezama ili kao vječni tuđinci i hrana za one koji vrbuju džihadiste.
Bonus video:
