Na kraju svake godine, u ovoj kolumni, kao i mnogi drugi u napisima ne samo u Vijestima i Crnoj Gori, pokušavam izračunati kakav-takav bilans onoga što se dešavalo, ili se nije dešavalo a trebalo je, tokom godine koja broji posljednje dane.
Ovogodišnji bilans je jadan, a teme su iste: nedosljedna politika, velika korupcija, organizovani kriminal, neodgovorna vlast, nasilna opozicija, politizovano sudstvo, loša ekonomija, velika nezaposlenost, nejasna perspektiva, ogorčena nacija, hronična nestabilnost, međuetničke napetosti, nekažnjeni ratni zločini, regionalne nesuglasice, komplikovani odnosi sa susjedima a i među nama samima.
Sve to, i još mnogo više, u ovim posljednjim decembarskim danima zavijeno je tradicionalno blještavimnovogodišnjim osvjetljenjem, čiji sjaj pokušava, makar na trenutak, da umanji ozbiljnost propuštenih prilika u još jedne od mnogo izgubljenih godina.
* * *
Izgubljene da, ali nisu sve iste.
Neke su bile ako ne bolje, onda ljepše. Neke su ispunile očekivanja, kao 2008. na primjer. Neke su prošle u tišini, kao 2009. ili 2010. Neke su bile pune drame i iščekivanja, dok su druge bile do zla boga dosadne i predvidljive do najsitnijih detalja.
Ova, koja je se sada bliži svome kraju, na Kosovu je zasigurno šampion među svim našim poslijeratnim izgubljenim godinama. Već četiri mjeseca traje politička kriza: dok Vlada zvanično sastanči, a nezvanično nastavlja da glođe državnu kasu, opozicija baca suzavac po institucijama i tuče se sa policijom. Svi rade kao da im je posljenji dan, a političari su uzurpirali čak i televizijske termine rezerisane za zabavu i komedije. Obične ljude niko više i ne pita kako su, a oni više i ne očekuju od političara da im daju odgovor na pitanje šta im je činiti.
Jer danas je mnogo više onih koji vjeruju da postoji Deda Mraz, nego onih koji vjeruju političarima - po jednom ispitivanju javnog mnjenja urađenom prije dvije nedjelje od strane Riinvest Instituta u Prištini, samo 13,3 odsto građana Kosova vjeruje političkim partijama, što je mnogo manje od broja djece na Kosovu koja vjeruju da će im u novogodišnjoj noći starac sa bijelom bradom donijeti poklom ulazeći kroz dimnjak.
Kad smo već kod javnog mnjenja, ove smo godine vidjeli i pad povjerenja u Evropsku uniju i njene institucije na Kosovu, kao što je EULEX, koji je tu još od 2008. godine sa mandatom da uspostavi vladavinu prava i bavi se težim slučajevima organizovanog kriminala, visoke korupcije i ratnim zločinima. Očigledno, sedam godina neuspjeha Misije u kojoj rade na stotine dobro plaćenih Evropljana ne ulivaju vjeru da bi nešto mogla uraditi i u buduće.
Da ne pričam o rejtingu Vlade, parlamenta, predsjednice, lokalnih vlasti, sudstva, sistema zdravstva, javnih kompanija ili državne administracije. Nema nikakve vjere u sistem. A i kako će vjerovati. Šta je to politički i društveni sistem Kosova uradio da bi mu se vjerovalo?! Ništa dobro, a mnogo lošeg!
Kome, onda, ljudi vjeruju?
Za sada, iznad polovine još uvijek vjeruje NATO vojnicima (66%), Kosovskoj policiji (65 %), civilnom sektoru (54%) i vjerskim institucijama (54%). Što znači da ogroman broj ljudi više nikome ne vjeruje, što je veoma loš predznak za sljedeću godinu.
* * *
Znam, biće onih, naročito u Srbiji, koji će sve ovo vidjeti kao dokaz da Kosovo nije ništa više do neka kvazi-država nesposobna da vlada sobom, te da je proglašenje nezavinosti bila američko-evropska greška. Bilo je i biće i u Podgorici onih koji greškom smatraju i priznanje Kosova od strane Crne Gore, jer, kako kažu, “eto, vidite kakav je to haos” ili “nijesu oni sposobni za državu”!
No, takvi zaboravljaju pogledati naokolo i vidjeti - koja je to država u regionu danas sposobna da uredno vlada sama sobom? U kojoj to državi bivše Jugoslavije, ali i šire na Balkanu, vlast nije korupmirana?
U kojoj od balkanskih državica političke partije nijesu grupe uskih materijalnih interesa koje kad su na vlasti prisvajaju sve što je državno i društveno, a kad su u opoziciji sve bi da ruše vlast, milom ili silom.
Je li Kosovo jedina država u regionu u kojoj ljudi pod sumnjom da su počinili zločine, ratne ili poslijeratne nije bitno, stoje na čelu vlasti i institucija?
Naravno da nije! Ako svi mi pogledamo sami sebe, onako iskreno, u ogledalu, vidjećemo da smo svi mi, cijela regija, zemlje bivše Jugoslavije, ali i mnoge druge koje su članice Evropske unije, u stvari taoci nekih krajnje beskrupuloznih ljudi, koji bi u nekim drugim vremenima i pod drugim okolnostima karijere gradili kao džeparoši, sitni kriminalci po nemačkim Bahnhofima, ili, u najboljem slučaju, kao vođe fudbalskih navijača huligana.
Zato i nije nikakvo čudo što smo većina nas ostali na nivou običnih navijača, kojima je važnije da im tim kako-tako pobijedi, nego li da igra lijepo, dobro i uigrano. Što, normalno, na kraju donosi par pobjeda i more poraza, pa kad vidimo krajnji bilans, žalimo za svakom propuštenom prilikom. Svakom izgubljenom loptom. Kao sada. Na kraju još jedne izgubljene godine.
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
