Sredinom decembra mitropolit Amfilohije se vratio iz jednomjesečne kanonske posjete eparhiji SPC za Južnu Ameriku, kojom on lično administrira. Ima tome nekoliko godina, od kako je svoju misionarsku pažnju posvetio našim dalekim rođacima, potomcima onih naših sunarodnika koji su prije jednog vijeka napustili ove krajeve i naselili Argentinu, Urugvaj i druge južnoameričke zemlje. Mitropolitovi utisci o tim našim srodnicima kazuju da se njihov pravoslavni identitet, njihova narodna samosvijest, svela na „ostatke ostataka“ i da je druga decenija 21. vijeka bila posljednje vrijeme, tzv. krajnji momenat, za odlazak pravoslavnih misonara iz Crne Gore - među njih. Među njih koji su u velikoj mjeri asimilovani, i jezički i kulturno i duhovno. Taj crkveni posao i pokušaj da se tamošnji pravoslavni živalj objedini i utvrdi u vjeri svojih predaka, predstavlja veliki duhovni podvig. To je djelo na koje se čekalo više od pola vijeka. U tom kraju svjeta mitropolit je postavio svoje pomoćnike: u Argentini arhimandrita Kirila Bojovića (bivšeg profesora Cetinjske bogoslovije i asistenta matematike na Univerzitetu CG), sveštenike Estebana Jovanovića, rođenog Argentinca (starinom iz Ćeklića) i Branka Stanišića (iz Bjelopavlića); u Brazilu sveštenika Marka Obradovića (svršenog bogoslova Cetinjske bogoslovije); u Ekvadoru jeromonaha Rafaila Čeprnića (iz Boke Kotorske)...
Reklo bi se da je ovaj posao težak, gotovo nemoguć... ali takve poslove traži i voli mitropolit Amfilohije. U ove dane, kada proslavljamo 25. godišnjicu njegove vladičanske službe na Cetinju (ustoličen 30. 12. 1990.) i tri decenije od kako je hirotonisan za episkopa, možemo biti slobodni da zaključimo, kako njega odlikuje izbor zahtjevnih poslova i odabir onih djela koja izgledaju neostvariva. Njegoš, njegov prethodnik na cetinjskom vladičanskom tronu je zavapio i poželio da „bude što biti ne može“, a Obilića, kosovskog junaka, opisao kao čovjeka koji je jurnuo na neprijatelja „prezirući ljudsko ništavilo i pletenja bezumne skupštine“. Rekao bih da su ove dvije Njegoševe misli (a obje su prepjevani i prepričani biblijski stihovi) odredile djelovanje vladike Amfilohija. Tačnije, njegov karakter i njegovo shvatanje služenja Bogu, lijepo su se uklopili u te misli kao u neke lozinke i zapovijesti, koje su morale da se ostvare.
Ovo nije prilika za nabrajanje svega što je učinio i postigao ovaj crnogorski mitropolit, a znamo da je učinio mnogo za crkveni život CG. Naime, on još uvijek, veoma aktivno, djela. Jeste, međutim, prilika da se njegovo djelo sagleda i kvalifikuje kao hrabro. To je djelo koje služi Bogu i koje ne traži kompromisa sa promjenjivim ljudskim rezonima. Uvjerio sam se da on nikada nije tražio kompromis ni za sebe samog, ni za ono što bi njemu trenutno godilo, ili što bi mu kao čovjeku bilo lakše. Mitropolitov izbor je uvijek vezan za Božiju Istinu i za ono činjenje koje bi tu Istinu što prije i što jasnije pokazalo svijetu.
Nad glavom mu vječito stoji ono upozorenje apostola Pavla kako „prolazi obličje ovoga svijeta“ - što znači da nema mnogo vremena za čekanje, ali i da ne treba robovati formama i prolaznim mišljenjima ovoga svijeta. One, naime, prolaze i vrlo se brzo mijenjaju... a Božija Istina je nepromjenjiva.
I nije tako hrabar samo ovaj Amfilohijev odlazak u J. Ameriku, već i mnoge druge inicijative koje je pokrenuo, a koje su, u početku izgledale neizvodljive. Mnogi koji slušaju njegovu propovjed i gledaju šta on radi zbog toga proslavljaju Boga, a ima i onih kojima nije jasno njegovo djelo. To je, u velikoj mjeri, zbog toga što ovi drugi, prije svega, ne razumiju Boga, koga mitropolit propovijeda. Hristos je prkosio onoj fizičkoj i istorijskoj činjenici Krsta. Fakticitet Krsta svodio se, prije Hrista, na sigurnu smrt i gotovu propast, ali Gospod je vidio dalje i otkrio više od toga. Sljedujući tog i takvog Boga, Amfilohije nije uzmakao pred činjenicom gole momišićke ledine, nego je ustrajavao do nepobitne činjenice da je Saborni hram Vaskrsenja u Podgorici, jedini hram u pravoslavlju koga su zajednički osveštali patrijarsi Vaseljenski i Moskovski! Idući za tim Bogom, Amfilohije je obnovio rad Cetinjske bogoslovije u uslovima kada za to nije bilo nikakvih uslova! I tako, bez uslova (?!), do danas je iz te obnovljene škole izašlo 19 generacija svršenih bogoslova, njih preko 350... Bez uslova je pokrenut rad crkvenog radija Svetigora, bez uslova je obnovljena litija na Rumiji, i tolike, mnoge druge litije u svakom većem crnogorskom gradu...
Nigdje u Sunčevom sistemu, pa ni šire u vasioni, nema uslova za život. Sljedstveno tome, ne bi trebalo da ih ima ni na ovoj planeti. Pa ipak, nekim čudom i mimo svake ljudske logike, ovdje život buja.
Mitropolit Amfilohije služi tom životu i Onome koji ga je ovdje ustanovio. Ponekad, nekim čudom i često, mimo svake ljudske logike.
Bonus video:
