Nakon što je Crna Gora 2. decembra ove godine dobila poziv za članstvo u NATO, bilo je za očekivati da će dugo vremena baštinjene podjele u crnogorskom društvu ugledati svjetlost dana. Crna Gora je još od sticanja nezavisnosti 2006. godine zauzela određeni stav po pitanju evroatlantskih integracija, svrstavajući članstvo u NATO među najznačajnije vanjsko-političke prioritete. Skoro deceniju nakon proglašenja nezavisnosti Crna Gora, na radost jednih i žal drugih, dobija pozivnicu za članstvo u NATO. Postavljaju se pitanja: U kom smjeru i na koji način dalje? Da li je moguće zanemariti antinatovsku retoriku u zemlji?
Bitno je istaći da se antinatovska retorika u Crnoj Gori nije razvila proglašenjem nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, niti svježe dobijenom NATO pozivnicom. Korijene je potrebno tražiti mnogo dublje u prošlosti. Naime, ukoliko zanemarimo činjenicu da nezadovoljstvo dijelom proističe i iz NATO intervencije 1999. godine, tokom koje je država u čijem sastavu se tada nalazila i Crna Gora bila bombardovana, te sagledamo stvari iz drugog ugla možemo doći do zanimljivih obrazloženja.
Da ne bismo polazili od pogrešnih premisa koje nas mogu dovesti do pogrešnih zaključaka, potrudićemo se da stvari sagledamo kroz prizmu koncepta strateške kulture. Pojam strateška kultura, iako je doživio generacije različitih definicija od strane brojnih autora, prvi je definisao Jack Snyder 1977. godine. Ovaj autor je želio da ukaže na činjenicu da su strateško razmišljanje i nuklearna doktrina Sovjetskog Saveza produkt njihove strateške kulture. Stratešku kulturu je definisao kao sumu ideja, uslovnih emocionalnih odgovora i čvrstih pravila ponašanja koje dijele članovi nacionalne strateške zajednice u odnosu na nuklearnu strategiju. Na sličan način i drugi autori dolaze do zaključka da pod uticajem kulture svaka država ima sopstveni način na koji reaguje, analizira i interpretira situacije u okruženju. Ovakav način razmišljanja je predstavljao svojevrstan otklon nekolicine autora od realizma (neorealizma), dominantne teorije međunarodnih odnosa, po kojem se smatralo da se države, kada je riječ o bezbjednosnim strategijama, ponašaju na isti način usljed anarhije međunarodnog sistema, te da unutrašnja politika nema uticaja na vanjsku i bezbjednosnu politiku. Na početku se strateška kultura koristila kao koncept za razumijevanje sovjetske i američke nuklearne strategije, tokom Hladnog rata. Kasnije, slabljenjem realističkog pristupa i pojavom konstruktivizma, čiji su teoretičari dolazili iz širokog interdisciplinarnog polja, kao što su sociologija, psihologija itd. koncept je dobio širu primjenu pri razumijevanju ponašanja različitih aktera, pod uticajem različitih kulturnih faktora.
Iako smo već naveli prvu definiciju strateške kulture, za potrebe ovog članka ćemo koristiti koncept strateške kulture - kao način razumijevanja strateškog ponašanja, kako ga je definisao autor Gray. Ali vratimo se Crnoj Gori i pokušajmo da razumijemo strateško ponašanje i podjele u društvu i na političkoj sceni povodom članstva u NATO.
Stratešku kulturu svake zemlje definišu određeni izvori: fizički (geografski položaj, klima, prirodna bogatstva), politički (istorijsko iskustvo, politički sistem, mišljenje političkih elita) i socio-kulturni (mitovi i simboli). Najizraženiji izvori u strateškoj kulturi Crne Gore, a koji su u direktnoj vezi sa podjelama za i protiv članstva u NATO, svakako su geografski položaj i istorijsko iskustvo. Istorijski su zemlje na Balkanu bile mjesto previranja uticaja moćnih država sa istoka i zapada. S obzirom da je često bilo teško suprotstaviti se velikim silama, države na Balkanu, kao i Crna Gora su se priklanjale silama istoka, odnosno zapada, a u nekim slučajevima trudile da balansiraju između jednih i drugih. Situacija nije puno različita ni danas kada Crna Gora stoji pred istorijskom odlukom da li da postane članica NATO-a, da se prikloni Rusiji ili pak ostane vojno neutralna? Pa tako ovih dana možemo pročitati da poziv Crnoj Gori za članstvo u NATO pokazuje da su SAD krenule u ofanzivu u borbi protiv Rusije za uticaj na Balkanskom poluostrvu. Takođe da Rusija, uprkos izjavi premijera Đukanovića da će Crna Gora odluku o članstvu donijeti u parlamentu, traži organizovanje referenduma, na kojem bi se građani odlučili da li su za ili protiv članstva Crne Gore u NATO.
Bilo kako bilo, ne možemo negirati da se antinatovska retorika intenzivira. Da tradicionalno bliske veze sa Rusijom i ruskim narodom, sa kojim dijelimo porijeklo, kulturu i jezik ne mogu nestati preko noći, jer su rezultat mnogo dublje istorijske povezanosti. Isto tako ne možemo pobjeći od realnosti da je članstvo u NATO, država u kojoj živimo postavila kao jedan od prioriteta vanjske politike, te da je pozivnica rezultat dugogodišnjeg stremljenja ka tome cilju. Kakav god bio epilog, na kraju je najbitnije da bez obzira na razne nesuglasice, Crna Gora izvuče bezbjednosni maksimum kako bi ispunjavanjem tog kriterijuma mogla da se posveti daljim reformama i ekonomskom napretku.
Autorka je magistar međunarodnih odnosa, Masarikov univerzitet, Brno, Češka Republika
Bonus video:
