A ako neko uporno ponavlja isti prekršaj, ide na psihijatrijski pregled, a vrlo često i na liječenje
U malom olimpijskom gradu Lilehamer u Norveškoj, razgovarao sam sa tamošnjim policajcem i njegovim načelnikom.
Bilo je jednostavno pričati s njima, policijac je stasiti momak sa naših prostora i lako je poredio našu policiju i ovu za koju sada radi. Nasmijani i vedri ljudi, pristupačni.
Ljubazno odgovaraju na svako pitanje.
Ključno je, rekao mi je on, da je glavna filozofija norveške policije u tome da ne izgubi građanina kojeg sankcioniše, da on sam mora da razumije i shvati gdje je napravio grešku i da zajedno rade na tome da je ne ponovi. Sila se primjenjuje u ekstremnim situacijama.
Jedan drugi naš čovjek mi je to i praktično potvrdio, dok smo se vozili od Osla do Lilehamera, oko 1 sat nakon ponoći. Išao je iza vozila koje se kretalo brzinom od 80 km na sat. Nikog osim nas nije bilo na putu, a na toj trasi nema mnogo naselja i put je pregledan, bez krivina, pravac gotovo. Nikad nisam vidio policijsko auto na toj trasi. Pitao sam ga: "Pa, što ga ne prestigneš, ovaj baš vozi sporo?" Objasnio mi je da je ograničenje 80 i ako bi prestigao auto ispred nas, šansa da bi taj vozač zvao policiju i to prijavio je ogromna. "Jer ja ne ugrožavam sebe takvom vožnjom, nego i druge", rekao mi je prosvijećeno.
Saobraćajne kazne se rijetko izriču, ali su veoma visoke. A ako neko uporno ponavlja isti prekršaj, ide na psihijatrijski pregled, a vrlo često i na liječenje.
Ako imate tu sreću da naveče izlazite u Oslo vikendom, vidjećete pred posjećenim klubovima ljude u fluorescentnim prslucima, koji stoje ispred klubova. Zbog pijanstva su kažnjeni društveno odgovornim radom i čekaju pred klubovima da pomognu pijanim ljudima da dođu do taksija ili da ih spriječe da uđu u sopstveno auto u takvom stanju.
Mogli bi štošta naučiti iz skandinavskog iskustva policajci sa Balkana kako da se ophode prema građanima, ali i obrnuto, građani bi mogli naučiti kako da se odnose prema policiji. Jer i jednima i drugima je cilj da živimo bolje, da se osjećamo sigurno, a niti policija to može sama obezbijediti, niti mi to možemo bez njih.
Globalna istraživanja kažu da je Norveška najbolja zemlja za život.
U čemu je tajna? Odgovor je jednostavan - najbitnija stvar u ovoj zemlji su ljudi, prvo kao pojedinci - onda kao Norvežani. Sve je podređeno običnom čovjeku, pa su i administrativni centri u opštinama veći od zgrada državne administracije.
Možda bi se norveški sistem najlakše mogao objasniti čuvenom krilaticom njihovog dugogodišnjeg premijera Einara Gerhardsena: "Odradi svoju obavezu, pa traži svoje pravo."
Bonus video:
