Povodom izložbe Nebojše Kavarića u Modernoj galeriji u Podgorici
Neno. Samo dva sloga. Jedan glasnik i dva vokala. Nina mama. Nina Nena. Bez ijednog suglasnika. Bez oštrine i kontrasta. Mama. Koja se u svim jezicima čuje. Jednako izgovara i jednako voli. Najdivnije biće. Jedino besmrtno biće. Čija nas aura štiti do kraja života. Prvo što progovori čedo i na kraju svijeta je: mama. I kad okončava životni put je uzdah: Majko moja! Taj jedan slog koji se ponavlja koliko samo ljubavi nosi! Beskrajni okean nježnosti i dobrote. Nedogled pažnje i požrtvovanja. Riznica blaga. Blaga od samo dva glasa. Tako i monohromatska slika svojim bogatstvom može širiti čitavu lepezu osjećanja.
I kada majka slikarka to blago podari sinu, rode se neizbježno nježne slike. Slike koje imaju dušu. Nema tu eksplozije boja, nema tu nikakve eksplozije, nema tu Munkovog Krika, Pikasovog užasa rata, Gojinih Borbi sa bikovima, Delakroinih ubijanja pitona, lavova, nema krvi ... Ali ima harmonije valera, blagih tonova, katkad tarnerovski nijansiranih, ili, možda modiljanijevski nježnih, i po pravilu, bezmalo monohromatskih. Koji se pažljivo, magličasto i toplo prelivaju. Da pruže utočište tim krhkim i nježnim i uplašenim bićima: vrapcima.
Danas, u ovo vučje vrijeme utrkivanja u hajdučiji i pljački, u vrijeme laži, junačenja i ačenja, ubijanja i paljenja, nadmetanja ko je veći or'o i orlušina, soko i sokolina, ko je jači, ko je „bolji e više ugrabi“, u ovo zaumno i sramno vrijeme kad se slavi i u zvijezde okiva (umjesto u lance) Dlakava Ruka koja ubi ranjenika na nosilima ispred bolnice, biti zagledan u plašljive ptičice nevjerovatan je događaj. Koliko nevjerovatan, toliko istinit. Pravo otkrovenje.
Kada pobjegnete od sumorne i onespokojavajuće svakodnevice naći ćete pribježište u slikama svoga djetinjstva: vidjećete šćućurene žive, oprezne i uvijek nepovjerljive vrapčiće. Zastaćete pred njima, pritajiti se i zadržati dah da ne prhnu, da ne nestanu iz vašeg sna, iz vašeg najdražeg sna - djetinjstva. Ti pažljivo ukomponovani tonovi umbre, sijene, koji put oker ili, pak, sivkasto lila, naneseni su tako lazurno i treperavo da vam i srce zatreperi u ritmu daha ovih dražesnih sićušnih stvorenja. Neka vam i misli i želje budu tanane, tanane kao ova grančica, meke kao paperje ovih predivnih ljupkih bića.
Primijetićete i baljinog kokota. Koji vas, iako je okrenuo glavu, promatra pažljivo i, s pravom, nepovjerljivo. Mada se pomalo šepuri svojom ćubom, nemojte ga najuriti oholim pokretom. Jer, sjetih se nekada davno riječi mog sinčića svojoj majci: „Nisam ti ja za bijenje, ja sam ti za ljubljenje“.
Ako se lagano udaljite od ptičica, primaći ćete se toplim domovima Mediterana. Drevnim i toplim. Možete se i igrati sa nijansama otrgnute bjeličaste svjetlosti. I spokojno uživati na njihovim trgovima.
Obgrliće vas blagi valeri ljubičaste i umbre. Nepresušni izvor monohromatskih boja. I ne pogledujte na sat na kuli: vrijeme je stalo. Vrijeme je za mir, spokoj, ljubav i toplinu.
Ako baš hoćete, naći ćete i pokret: mahanje krilima u blago uzburkanom, jedva primjetnom koloritu. Opet toplom i prijatnom.
Na kraju, kada se budete vraćali, zastanite pred maslačkom. I onim mladim, žutim, u naponu životne strasti. I onim drugim, bjeličastim, koji svoju ljubav nudi svim vjetrovima i život širi paperjastim, pamučastim nitima. Ako dunete, mistično ćete mu produžiti život - njega više neće biti, a vama će ostati sjećanje na taj trenutak „života i milja“.
I pri odlasku nježno se opet osvrnite put vrabaca, toliko nježno da ostanu tu i oni i njihove vjerne sjenke - „jedini drugari“.
Zato: „Moje duboko poštovanje, gospodo vrapci!“ (V. Nikolić.)
P.S. Veliki pjesnik V. Popa je pjevao: „Vrati mi moje krpice /Vrati, kad ti lepo kažem“. Ja ću da dodam: Vratite mi vrapčiće djetinjstva mog, vratite, kad vam lijepo kažem!
Bonus video:
