Presuda

Među magistrandima sa naših univerziteta kruži jedna zanimljiva priča, za koju ozbiljni ljudi tvrde da je nažalost savršeno istinita. Naime, jedan poslijediplomac je svom (renomiranom) profesoru poslao rad mejlom. Objasnio je ukratko o čemu je pisao i kako je došao do zaključaka, a onda i „prikačio“ svoj rad. Fajl je, međutim, bio prazan, jer rad nije ni napisao, a mladićeva ideja jednostavna. Ako profesor uoči da je dobio prazan dokument, objasniće mu da je u pitanju slučajna omaška. To se nije dogodilo i od profesora je ubrzo dobio odgovor zasnovan na onome što je u mejlu sam napisao i ocjenu - devet.

Najveći problem našeg obrazovnog sistema je simulacija da je u pitanju državni prioritet. Da je drugačije, premijer ne bi izjavio da „vanredno dobre nećemo zadržati“, a potom da se „naše znanje ne traži“. Neumoljiva u svojoj tačnosti, ova ocjena ima samo jednu falinku - činjenicu da ju je izrekao sam premijer, dakle ličnost koja je trebalo da ne dozvoli da se to ikada dogodi.

Zbog toga cijela priča o tome kakav treba da bude model studiranja i posebno njegova usklađenost sa tržištem rada, sve više liče na sholastičku raspravu o tome koliko anđela staje na vrh igle. Nemoguće je ozbiljno govoriti o sistemu studiranja i potrebama tržišta rada nakon što su u državi nestali svi proizvodni pogoni, a ostao samo od vremenskih prilika zavisni turizam, kao u najsiromašnijim egzotičnim državicama. U zemlji u kojoj se resursi haotično koriste ili rasprodaju, a domaća radna snaga polako postaje najmanje plaćena i po pravilu neprepoznatljive profesionalne profilacije.

Mladi ljudi su i bez premijera shvatili da ovdje nema prave konkurencije ni meritornosti. Potrebno je jedino imati dobar stomak i na vrijeme uzeti partijsku knjižicu. Zato su se prošle godine okretniji maturanti opredijelili za univerzitet kojega „bije glas“ da oni koji ga završe smjesta dobijaju posao. Zato je javni sektor prenapučen i neefikasan, ali do sada siguran garant opstanka partije na vlasti.

Sistem obrazovanja je sistem spojenih sudova, a čini ga društvo kao cjelina. Kao poseban dio, sistem obrazovanja mora imati odgovarajući prostor i opremu, dobre pedagoške fakultete i selekciju najboljih koji studiraju na tim fakultetima. Treba da ima motivisane nastavnike, sigurne da se njihov rad nagrađuje i diferencira od nerada. I ne smije da zavisi od partije na vlasti i njenih izbornih potreba.

Nažalost, svi pokazatelji u našem obrazovnom sistemu govore drugačije. Garancije su se uvijek mogle davati sumnjivim investitorima, ali se kapitalno ulaganje u škole i struktura troškova nisu bitno mijenjali. U toj strukturi sa preko devedeset procenata i dalje „vode“ troškovi za plate. A plate su jedva tolike da podmire malo više od polovine potrošačke korpe. To znači da nastavnici trajno ostaju posvećeni umijeću preživljavanja, umjesto da razvijaju strategije i metode poučavanja, da se bave vannastavnim aktivnostima, da vrate djecu i mlade školi i temeljnim vrijednostima.

U drugim zemljama u strukturi troškova gotovo dvadeset procenata se troši za tekuće troškove mimo plata, koji su neophodni ukoliko se žele dobri ishodi poučavanja, baš kao i sedam procenata ulaganja u kapitalne projekte. A u našim prenapučenim školama, u „ambulinama“ od učionica, djeca konačno i neopozivo shvataju gdje je obrazovanje na listi prioriteta u Crnoj Gori. Zato im ne pada napamet da sanjaju o lijepoj i važnoj profesiji nastavnika. A kad odu u goste slovenačkim drugovima, vraćaju se sa fotografijama školskih toaleta u iskrenoj nevjerici da je takav „luksuz“ moguć, baš kao i udobni hodnici sa mjestima za odmor i rad i sjajno opremljeni kabineti.

Najtužniji rezultat simulacije „društva znanja“ su ipak nastavnici. Decenijama izloženi zakonu negativne selekcije, postali su umorni ljudi, bez entuzijazma i želje da u školi provedu i minut više od onoga što je neophodno. U atmosferi posvemašnje nekažnjivosti za zloupotrebe, za korupciju i ekonomske promašaje, čak je postalo besmisleno davati jedinicu. Za mnoge je ona prestala da bude mjerilo znanja, a postala mjerilo nekakve nakazne humanosti. Kad se oni koji su ojadili zemlju mogu slobodno šetati, kako „oboriti“ dijete koje ne uči (a pritom ne ide u VIP-odjeljenje) i opteretiti porodicu kojoj je već ekonomski veoma teško.

Obrazovni sistem Crne Gore i dalje pluta na entuzijazmu i posvećenosti sve malobrojnijih nastavnika i na povremenim aktivnostima kojima se održava privid da se nešto unapređuje. Jer, kad nešto ne želite da uradite, naći ćete hiljadu i jedan razlog za odlaganje i parcijalna rješenja.

Zbog toga opet treba podsjetiti na premijerovu ocjenu našeg obrazovnog sistema, iako je na ovim stranicama o tome već bilo riječi. To da vanredno dobre nećemo zadržati, lako je protumačiti kao najavu da nikada nećemo uložiti u nauku i istraživanje i time stimulisati mlade stručnjake da svoje znanje ovdje razvijaju. I da im stipendijama nećemo omogućiti da razmjenjuju znanja i putuju, da svojom stručnošću ispletu mrežu saradnje između naših i inostranih univerziteta. A činjenica da se „naše znanje ne traži“, lapidarna je „presuda“ reformi obrazovanja i svojevrsno priznanje da smo imali simulaciju obrazovanja kao državnog prioriteta. Slično onom praznom fajlu mladog magistranda.