Zadatak svake ozbiljne i odgovorne vlasti, kojoj su građani na slobodnim izborima dali povjerenje, jeste da, prije svega, radi u korist tih istih građana. Valjda, pošto nisu ispunjene prethodne pretpostavke, to jest nikad nismo imali fer i korektne izbore, vlast ne osjeća potrebu da se bavi tim „sitnicama“.
Svakodnevno se u medijima objavljuju pretužne sudbine naših sugrađana koji tavore na marginama društva, zaboravljeni od svih, a najprije od svoje države. Često su tu i djeca koja nemaju ni minimalne uslove u kojima bi mogli da rastu i razvijaju se. Građanska solidarnost je, zahvaljujući društvenim mrežama, podignuta na veći nivo. Što se države tiče, tek posljednji događaji su je natjerali da oslune glas javnosti i reaguje. Tako su, tek kad se stvorila kritična masa ljudi koji žele da se pridruže očevima koji štrajkuju ispred bjelopoljske bolnice, u popodnevnim satima, posle dugog perioda ignorisanja, sproveli zakon. Tek kad su počele da se organizuju brojne grupe za pomoć porodici Nikolić iz Nikšića, sjetili su se iz gradske uprave da imaju jedan prazan stan koji bi im mogli dodijeliti. Tek kad su ljudi masovno počeli da prikupljaju stvari i novac da pomognu porodici kojoj je kuća i sve pokućstvo izgorelo u požaru - odgovarajuće službe u opštini su reagovale pružanjem pomoći.
Dakle, dok se zbog ovakvih slučajeva i pojava ne uzburka javnost, vlasti ne haju. Donedavno nisu mnogo brinuli ni od javnosti, jer je bila krhka i nejedinstvena. Sada je to druga priča.
Građani treba da budu svjesni činjenice da je zadatak ljudi u organima vlasti da rade u njihovom interesu, a ne obrnuto. Ne treba da osjećaju grižu savjesti što nemaju da pomognu, nego treba da izvrše pritisak na vlast da radi posao za koji je mi plaćamo.
Građani treba da znaju da je život svakog našeg sugrađanina podjednako važan. Ako državni funkcioneri i članovi njihovih porodica mogu momentalno, specijalnim avionima, u slučaju zdravstvenih problema da se transportuju do renomiranih klinika u Milanu, Minhenu, Istanbulu i drugim, to mora biti omogućeno svakom građaninu. Ne treba građani da odvajaju od svoje sirotinje da bi pomogli svom sugrađaninu (djetetu, momku, mladoj majci), već to treba da uradi država.
Divim se svim humanim ljudima i koliko mogu učestvujem u svim akcijama. Ali, prevashodno, građani treba da natjeraju državne organe da rade svoj posao. Da se brinu o svojim građanima. Da im pruže bar onoliko „garancija“, oprosta dugova i, prije svega, poštovanja, koliko ga imaju za „strateške investitore“ koji su nam, u priličnom broju, nanijeli samo štetu.
Poštovani sugrađani, trgnite se iz apatije i stanja „šta ja mogu da promijenim“. Možete puno. Postanite toga svjesni. Mi im dajemo vlast, mi ih plaćamo, mi treba da ih kaznimo ako svoj posao ne obavljaju kako treba. Građani konačno treba da zauzmu svoje mjesto u ovom društvu. Da budu na prvom mjestu.
Autorka je članica Centralnog odbora i Odbora za socijalnu politiku URA-e
Bonus video:
