Stvar je dovedena do usijanja. Svi pričaju o pozivnici - hoće li ili neće... Možda se i djeca u školama “vade”, ako nisu naučili lekciju - da nisu mogli da uče zbog brige oko pozivnice. Nije nemoguće da se i neka gospođa ovih dana ne izgovara “glavoboljom”, nego “pozivnicom”. Ne bih se čudio. Čudo je ta pozivnica.
Crnogorski političari ovih dana liče na likove iz Beketovog “Čekajući Godoa”. Filipova replika “A što ću ako me Bajden pita za proteste” (izgovara se poluljutito), dostojna je najboljih tekovina teatra apsurda. “A što ćemo ako Godo ne dođe”, odjekuje kao refren kroz Beketov tekst. Ovdje, u ovoj našoj verziji, koliko shvatam, izvjesno je da će Godo doći. Uprkos predsjednikovom strahu što će ga pitati potpredsjednik.
Što, doduše, ruši Beketovu dramaturgiju apsurda, ali, Crnu Goru seli u drugi žanr... I u drugi civilizacijski okvir. A to nikad nisu beznačajne stvari.
Nekada su u Crnoj Gori glavni zagovornici pristupanja NATO paktu bili naši Srbi, odnosno njihovi politički zastupnici. Sjećam se da je, nakon početka višestaranačja, to bio zahtjev koji je dolazio sa te strane. Jer, Rusija (SSSR) bila je - arhetipski neprijatelj. A sada na NATO reaguju kao bik na toreadorov crveni plašt. Desila se, naime, zanimljiva reverzija. U vrijeme raspada SFRJ, tzv. “četnici” bili su za NATO, i protiv Rusije, koju je, valja se prisjetiti, tada vodio Jeljcin, više pijan nego trijezan. Što se vidjelo po načinu vladanja. Danas, crnogorski političari srpskog osjećanja žestoko navijaju za Sirizu, za ljevičare, protiv Amerike, i za vozdizanje Rusije. Dok su politički nasljednici komunističke elite žestoko za NATO.
Moram priznati da mi je, u tom ključu, prilično smiješna masovna fascinacija Putinom. Jer, sve ono što je napravljeno da bi Putin izgledao kao veliki format, oslanja se na tradiciju jednoumnih i surovih komunističkih lidera sovjetske imperije. Brežnjevljeva tupost, Hruščovljeva sklonost suludim performansima, Staljinova nedodirljivost, Andropovljev obavještajni backgruound, sve su to sastojci koji su nalijepljeni na malog, smiješnog kagebeovca, koji je doveden da glumi “pravog lidera”. Što mu je dobro krenulo, sudeći po reakcijama puka i u Rusiji, a i drugdje po svijetu... A pozivnica?
U onoj velikoj Kavafijevoj pjesmi, Grad je očajan i uznemiren - jer, varvari nisu došli. A oni su bili makar neko rješenje, kaže veliki pjesnik. Da li će doći pozivnica, i da li je ona, “makar neko” rješenje, tek ćemo da vidimo.
Ali, čim Ranko sprema feštu, ne bih sumnjao u ishod. Doduše, DPS je u neobičnoj situaciji. Ta pozivnica biće predstavljena kao veliki uspjeh vladajuće partije, iako, čak i tamo znaju, da ih dolazak pozivnice razgolićuje time što ukida prostor za uobičajenu manipulativnu propagandnu retoriku. Sudeći po nekim ranijim najavama, Ranka više niko neće moći da zaustavi u pravednom gnjevu da se obračuna sa “lošim momcima”. Zaboraviće se Terminator, kad Ranko krene.
Takođe, treba spremiti pravu strategiju za doček pozivnice. Umjesto hljeba i soli (pozivnice valjda ne jedu), predlažem da se, čim stigne aber, na javni servis dovede rektorka da održi govor. Ona će nam objasniti štošta o “plemenitom osjećaju pripadnosti sjevernoatlantskom savezu”. Nakon ustreptale Nje, odmah u studio nugurati četu/klapu državnih intelektualaca da otpjevaju, a cappella, “Kralj Nikola na umoru” i “Hajde NATO, hajde zlato...” Ministarstvo kulture bi moglo da objavi pozivnicu u zlatotisku, sa predgovorom ministra Goranovića naslovljenim “Zdrava pozivnica za zdravi narod”. Ili tako nekako. A nakon svega, hor SAJ-ovaca (pod punom opremom, u oblaku dima od suzavca) da otpjeva “Dobrodošla pozivnice, crnogorska uzdanice...”
Biće veselo, vidim lijepo...
Bonus video:
