Sajmovi

Magiju sajma knjiga moja generacija je učila u doba SFRJ, na tadašnjem Beogradskom sajmu knjiga. Dvije ogromne hale pune knjiga - a SFRJ je bila ozbiljna izdavačka sila. Kolone ljudi, gužva, razgovori, sve u slavu knjige. Sajamski bifei, gdje ćete uvijek naletjeti na kakvog crnogorskog pjesnika, vidno alkoholisanog, ali, to je sve bio dio jednog podrazumijevajućeg sajamskog “folklora”. Kraj oktobra, a to je u Beogradu lijep komad jeseni, pretvarao je Beograd u Grad Knjige. Na vozove koje su od Bara išli ka Beogradu, dodavani su vagoni, jer, Sajam je bio razlog da gomila Titograđana krene u avanturu traženja prave knjige. A to nikad nije mala stvar.

Nostalgija je neumoljiva: tako nešto odavno nije moguće. Ali, makar nešto od želje za svetkovinom knjige, građani su sigurno prepoznali u upornim pokušajima da se konstituiše i zaživi Podgorički sajam knjiga. Desetak godina ozbiljnog i mukotrpnog posla. Stvoriti naviku i kod regionalnih izdavača, ali i kod naših sugrađana - da postoje dani posvećeni našoj vječitoj potrazi za knjigama. Zahvaljujući tom sajmu Podgoričani su mogli ugostiti i takve planetarne književne zvijezde kakve su Ljudmila Petruševska, Tarik Ali, na koncu i jedan Mario Vargas Ljosa.

Najednom, saznajemo da je glavni grad oslučio da napravi - podgorički sajam knjiga. Racionalan čovjek bi tu upitao - ok, ali, zar to već ne postoji? Ali, ne računajte da bilo koji racionalni uvid može zbuniti ovakvu vlast.

U pokušaju da opravdaju akciju stvaranja novog sajma, njegovi kreatori su posegnuli za falsifikujućom retorikom. Saopštavaju da su njihovi razlozi - promocija crnogorskih pisaca, crnogorskih izdavača...

Ovo može “progutati” samo neko ko je maloprije prvi put zabasao u Podgoricu. Jer, svih prethodnih deset godina na Podgoričkom sajmu gostovali su brojni crnogorski pisci. I crnogorski izdavači. Ali, nekome to nije dovoljno. Nečija vizija je drugačija: Crna Gora je samo ono što vlast i njoj vjerni “intelektualci” propišu. Crnogorstvo sa pečatom režimskih poltrona. Pominju i pomoć prevodilaštvu. To se ne popravlja sajmom, već promišljenim politikom Ministarstva kulture.

Kaže gradska sekretarka za kulturu, i to uz jotovani osmjeh, da je divno to što Podgorica ima više sajmova, bilo bi lijepo, kaže, da ih je još više. Načelno, nema spora. Ali, to vam je logika kao da kažete - Pariz je divan grad, bilo bi lijepo da CG tamo ima četiri ambasade.

Ipak, čitava situacija je ilustrativna za odnos prema kulturi crnogorske / podgoričke vlasti, odnosno njihovo uglavnim legendarno odsustvo vizije i bilo kakve jasne ideje. Zanimljv detalj: Podgorički sajam knjiga su do sada otvarali ministri, DPS uglednici, a deklarativno, sajam je imao podršku i Grada i Ministarstva kulture. Pa zašto onda - novi sajam? Kada nešto ne mogu da u potpunosti kontrolišu, oni naprave svoju verziju toga. Tako su pravili zastiđe-novine, čak i jedan fakultet (neka se djeca igraju) su napravili vođeni takvom logikom. Dakle - i pored saradnje sa vlastima, dosadašnji Podgoriči sajam bio je oslonjen prevashodno na profesionalizam i logiku struke. Izlagali su na njemu i ovi i oni. Ali, u današnjoj Crnoj Gori neko ima moć da se igra na ovaj način - sa profesijom, sa novcem građana, sa elementarnom logikom.

I to je suština priče.

Ako ne može sajam koji je zaista sajam knjiga, dobićemo političke manifestacije koje su parodija sajmova. Jer, na scenu stupa klasična metodologija nacionalizma - na ovakav (“crnogorski”) sajam, odgovoreno je (“srpskim”) sajmom u hramu. Šarmantno je kako su upotrijebljene dvije građevine, simboli “nove”, švercersko-tajkunske Crne Gore. Ali i dalje ne znamo - koliko je grad uložio u ovaj fijasko od sajma.

Slutim novi hit. Hej sajmovi na Morači...