Bizarna zanimljivost zatitrala je nakratko na marginama svjetskih medija, u rubrikama rezerviranima za informacije koje se čitaju onako kao što se i zaboravljaju: brzo i lako. Ispred lučke tvornice u ukrajinskoj Odesi, glasi vijest, izvjesni Aleksandar Milov pretvorio je umjetničkom intervencijom golemu skulpturu Vladimira Iljiča Lenjina u kip Dartha Vadera iz ‘Ratova zvijezda’. Ispod prepoznatljive maske, tamo gdje bi trebala biti glava posrnulog Jedija, instaliran je Wi-Fi hotspot, a figura druga Uljanova ostala je netaknuta, skrivena pod dugim crnim plaštem. Barem nije, eto, otpremljena u rezalište, poput ostalih spomenika masovno posmicanih nakon što je tamošnji parlament, u aprilu ove godine, izglasao zakon o nasilnom uklanjanju svih komunističkih simbola, privodeći logičnom kraju procese dekomunizacije koji ionako već četvrt stoljeća gospodare evropskim postsocijalističkim blokom.
Ako je Mađarska svoje gigantske statue Lenjina, Staljina i kompanije nagurala u blatnjavi Szoborpark kraj Budimpešte, prepuštajući ih radoznalosti dokonih turista, i ako je agilnim hrvatskim dinamitašima devedesetih tu i tamo promakao neki partizanski memento, Ukrajinci su, vidimo, odlučili biti temeljiti i dosljedni. Prekrivanje Lenjina plaštem Dartha Vadera pritom nije iznimka, nego neumoljiva posljedica takve odluke: ima li, uostalom, temeljitijeg načina da se poništi sedam decenija jednog političkog sistema nego da ih se svede na sprdnju, ima li dosljednijeg brisanja povijesti od njenog pretvaranja u djetinjastu zafrkanciju?
S povratkom potisnutoga na površinu civiliziranog Zapada pokuljao je gusti postpolitički mrak: donio nam je mržnju prema izbjeglicama i useljenicima koje je raselio upravo zapadnjački imperijalizam, desni ekstremizam, nasilje umjesto proklamirane tolerancije…
U svome eseju Djeca postkomunizma Boris Buden nas je svojedobno upozorio na neobičnu ideološku varku koja je preko noći, odmah nakon rušenja komunističkog režima, cijeli istočnoevropski blok pretvorila u neku vrstu političkog dječjeg vrtića: narod koji je spontano, junačkim otporom svrgnuo moćnu vlast, odjednom je degradiran u nezrele balavce koji tek trebaju preboljeti ‘dječje bolesti demokracije’ i svladati njene osnovne lekcije. Drugo ime za ovu operaciju je depolitizacija: reduciranje slobode odlučivanja na jednosmjernu tranzicijsku putanju koja vodi prema neupitnim idealima Zapada. Možda bi baš zato predimenzioniranu akcijsku figuru Anakina Skywalkera, koja postkomunističkim klincima šaljivo poručuje ‘I am your father’, ipak trebalo shvatiti nešto ozbiljnije nego što se na prvi pogled doima: nije li skrivanje Lenjina pod plaštem Dartha Vadera precizna metafora za zlokobnije, opsežnije i dalekosežnije potiskivanje same politike u ex-socijalističkim društvima? I nije li potpuno brisanje prošlosti samo naličje budućnosti koja im je željeznom tranzicijskom logikom unaprijed zadana?
Ponešto o metaforama djetinjastog prikrivanja Ukrajinci su, uostalom, mogli naučiti još prošle godine, kada se na izborima za premijera pojavio kandidat pod imenom - evo sretne koincidencije - Darth Vader: čovjek je došao na biralište odjeven u pripadajući crni kostim, ali su mu zabranili glasanje jer je odbio skinuti masku kako bi ga identificirali. I ta je vijest tek nakratko kliznula rubnim poljem zabavnih rubrika, pa valjda zato nije bilo nikoga da uoči očigledno: infantilno potiskivanje politike, naime, nužno rezultira dokidanjem moći političkog odlučivanja.
Osnovna nevolja s potiskivanjem, međutim, sastoji se u tome što potisnuti sadržaji imaju nezgodnu naviku da isplivaju natrag: čine to uglavnom na neočekivanim mjestima, najčešće u sablažnjujućim oblicima. Baš na dan kada su portali i novine prenosili zabavnu reportažu o Vladimiru Uljanoviču Vaderu iz lučke Odese, s drugog kraja kontinenta, iz provincijskog švedskog grada Trollhättana, stigla je nešto drukčija vijest. Dvadesetjednogodišnji Anton Lundin Pettersson ušetao je u lokalnu školu naoružan mačem pa ubio dvoje ljudi i teško ranio još dvoje, prije nego što su ga policajci usmrtili hicima iz pištolja. Uistinu morbidnu dimenziju masakra otkrila je, međutim, tek fotografija na kojoj je ubojica, neposredno uoči napada, pozirao s dvoje učenika: tamo smo vidjeli da je krenuo u pohod maskiran kao - pogađate - Darth Vader. Metafora potiskivanja, dakle, u Trollhättanu je neočekivano postala krvava. Uskoro je otkriveno i da Pettersson nije, kao što prvi novinski izvještaji refleksno tvrdili, bio samo poremećeni čudak, nego otvoreni simpatizer radikalne desnice i štovatelj Adolfa Hitlera: krstareći hodnicima škole, pažljivo je birao žrtve isključivo među imigrantima.
S povratkom potisnutoga na površinu civiliziranog Zapada - tamo odakle se brižno nadgleda tranzicijsko sazrijevanje postkomunističke dječice - pokuljao je tako gusti postpolitički mrak: donio nam je mržnju prema izbjeglicama i useljenicima koje je raselio upravo zapadnjački imperijalizam, nasilje umjesto proklamirane tolerancije, desni ekstremizam koji se pomalja nakon što je demokracija pretvorena u strogo kontrolirani proces bez stvarnoga izbora… Dok je Aleksandar Milov u Odesi predstavljao svoju veliku skulptorsku igračku za malu istočnoevropsku djecu, na dalekom smo Zapadu konačno, makar na trenutak, ugledali ciljnu točku mitske postkomunističke tranzicije. Ispod crne maske, uzaludno potiskivano, otamo nam se infantilno nacerilo izobličeno lice fašizma.
Bonus video:
