Da Boro Krivokapić nije ništa napisao do dvije nezaboravne publikacije, jednu o svim ratovima Miodraga Bulatovića i drugu o spaljivanju Kiša od strane tadašnje beogradske intelektualne posluge - zaslužio je pomen. Nikada neću zaboraviti Buletovu ispovijest Krivokapiću u kojoj opisuje ranjenog oca, na hrastovom drvetu, koje upija svaku kap njegove krvi dok neumitno umire, a onda, par decenija kasnije, sin Miodrag, baš na toj hrastovoj ploči piše najbolje stranice svoje literature. “Heroja na magarcu”, “Crvenog petla”...
Zato su svi ovi koji ga danas oplakuju u stvari pogrešni ljudi koji iz pogrešnih razloga veličaju pogrešnog Bora. Njegovo najlošije, a ne najbolje izdanje.
Zato je i logično što većina tih narikača nikad nije pročitala, a možda nije ni čula za pomenute radove Krivokapića ili bilo šta ozbiljno što je napisao za vrijeme svog, beogradskog, stvaralačkog perioda. Umjesto toga uzdigli su najmanje značajno i vrijedno pomena, ono što je uradio na planu podrške referendumu i njegovo nesebično davanje Vođi. Opet, ne rade oni to zbog Bora već radi sebe. Tako im ispadne lakše da opravdaju svoje prljave uloge i male živote u kojima nema ni Kiša, ni Buleta, ni Krleže, ni Božidarke Frajt, ni Jovana Đorđevića. Uostalom, šta ta imena njima znače kada pomenuti velikani jugoslovenskog umjetničkog i naučnog života nikada nijesu dobili nijedne izbore! I nikad Milu nijesu smjeli izaći na crtu.
Krivokapića sam prvi put sreo 1990. u “oslobođenom” NIN-u.Tako se, naime, zvao period kad su poznati nedjeljnik iz čeljusti Miloševićeve propagandne nemani otrgli novinari i urednici tada velikog NIN-a. Tandem Tijanić - Tirnanić, zajedno sa Ljubom Stojićem, Slobom Reljićem, Jugoslavom Vlahovićem, oslobodio je NIN partijske kontrole i govora mržnje koji je već prekrio sve srpske medije. Kao tek svršeni student, na pripravničkom radu u “Dakiću”, gle čuda, počeo sam na Tijanićev nagovor da pišem za oslobođeni NIN. Bio je tu i Boro. Ne u prvim redovima, nikad on nije bio za prvu liniju fronta i borbu prsa u prsa. Na jednom od sastanka pobunjene redakcije, na koji sam i sam bio pozvan, upoznao sam Krivokapića. Razmijenili smo par riječi, pitao me jesam li Kuč ili Bjelopavlić, ja njega za Bulatovića i pomenutu publikaciju.
Proći će četiri godine do novog susreta. Opet slučajnog. Boravio sam u Milanu na jednom antiratnom skupu i na molbu tadašnjeg saradnika Monitora Marka Špadijera svratio do njegovog brata Rajka, koji je živio u u glavnom gradu Lombardije. Na divnom ručku i prijemu kod Špadijera zatekoh i Bora. Ostalo nije za priču. Ali u najkraćem - dva sata smo se rvali oko (ne)izmišljene crnogorske nacije i ostalog što se dešavalo u jugoslovenskom grotlu bratoubilačkog rata. Bio je veliki Srbin. Ali sa stilom. Antimiloševićevac. I to sam cijenio. Bilo je inspirativno za raspravu.
Potom opet pauza. Sada mnogo duža. Do 2008/09... Bilo je u međuvremenu, u predreferendumsko vrijeme, par večera za “Borovim stolom” u Kazablanki ali ništa što bi ostalo u sjećanju. Već tada sam primijetio kako se ponavlja i pada u kliše, što je bio prvi znak da su zlatne, stvaralačke godine već za njim. Možda zato nikada neće uspjeti da završi dva velika projekta koja je često pominjao - knjigu o Savićeviću (manja šteta) i višetomno djelo o Crnjanskom (velika šteta). Đukanović će baš taj posljednji period kada se, kako reče Tirnanić, “Krivokapić prodao Milu a Tijanić Miri”, baš taj period Vođa će u telegramu saučešća nazvati vremenom lucidnog Bora. Nije nego čovjek zna da ocijeni.
Nakon referenduma, prema predanju, Krivokapić usmeno, a onda pisanim putem, pokušava ubijediti oca nacije da se povuče i uđe u istorijske udžbenike. Epilog će biti njihov raskid i Đukanovićeva kazna u vidu zaborava. Nije Boro jedini koji je nakon političkog pada skrovište ili nadu vidio u Vijestima. U tom periodu Krivokapić je istinski lucidno definisao problem države: “Crna Gora ne može preživjeti pohlepu braće Đukanović”. Počeo je da piše, izdali smo i jednu njegovu brošuru, da bi 2012. ponudio da završi djelo o Crnjanskom za koje bi Vijesti platile ozbiljan honorar. In advance. Nažalost, napadnuti fizički i finansijski, na izmaku snaga, nijesmo mogli da mu izađemo u susret. To je za nas tada bio astronomski iznos. Što sam mu i rekao na našem posljednjem sastanku, u hotelu Palas u Petrovcu. Više se nikad nijesmo sreli.
Sve što se kasnije dešavalo sa Krivokapićem vidjeli ste u “Živoj istini” ili pročitali u “Pogrebi”. Ko je imao stomak za to. Bio je to njegov tragikomični lament nad sopstvenim porazima koje će spin doktor, Grk Drale, nazvati “polemičkim tekstovima”. Da budem ironičan, oni su to možda i bili. Potrošeni i poraženi Boro, kako je samog sebe opisao još davno, u jednom intervjuu RTCG, u obračunu sa onim nekadašnjim i najboljim. Đukanovićev Krivokapić u polemici sa beogradskim Borom. Što je život... Boro koji je nekada u Titovoj Jugoslaviji branio Krležu, Kiša, Bulatovića, Pekića, sada u Milovoj Crnoj Gori pravi i potpaljuje lomače za lidere opozicije, nezavisne medije i ponekog stranog diplomatu. Koji bi se usudili da kritikuju Šefa i stanje u zemlji. Tužan epilog kome su osim samog Krivokapića kumovali i svi oni koji se ovih dana oprostiše od njega.
Jer dok je Krivokapić brao lovorike u Beogradu, ovaj mali Vuković, nasljednik Miga Stijepovića, sa tute i s lizalicom u ustima, gledao je strica Miška kako sumanuto trči za Titovom štafetom po Podgorici. Lomača za Kiša je bila nepoznanica za čitavu familiju. U isto vrijeme, Milo je zarađivao prvi milion na trafici u Herceg Novom, dok je Grk Drale čekao da ga tata zaposli u Ministarstvu vanjskih poslova. Što je i učinio, da bi ga Milo nakon AB puča šutnuo na ulicu. Znali su i Milo i Drale da je magarac domaća životinja, ali pojma nijesu imali kako je Bule pričao Boru o stvaranju i petla i magarca. Nejaki Filip je počinjao karijeru advokata sanjajući da će ga jednog dana Momir angažovati za svog zastupnika. A kasnije Milo preuzeti za najamnika.
Sudbina se, dakle, grubo poigrala sa Krivokapićem. Zato je, bar sada, zaslužio da počiva u miru... Koji na onom svijetu vlada među četnicima i partizanima, među bjelašima i zelenašima, među Srbima sa dna kace i budžetskim Crnogorcima sa Milovog kanabea, među Borovim patriotama i našim izdajnicima. Zbogom, Boro, budi sada u miru i sa mafijašima, slugama i gospodarima, koje ćeš tamo zateći, ali i ovima koji te ovih dana prate i slave, a kojima te zla životna sudbina bacila u ralje i samljela. Iako si ih, znam, negdje u dubini duše prezirao.
Bonus video:
