Naravno, bio sam na protestima. I u subotu, 24., i u nedjelju 18. oktobra, i još par puta prije toga. Na moju veliku žalost i sramotu, nijesam bio u subotu ujutro 17., kad su policajci pretukli mog prijatelja i imenjaka Gojka Raičevića. Bio sam na protestima, a nije me tamo poslao ni Putin, ni Koštunica, a još manje mitropolit Amfilohije. Mitropolit je imao svoj trenutak nadahnuća i iskrenosti, kada je govorio na bini ispred Skupštine, a prije i poslije toga, nama sveštenicima je prepustio na volju i ličnu procjenu, da li ćemo tamo biti, ili nećemo. Tako se učešće klira u demonstracijama svelo na pojedinačno građansko ubjeđenje svakog od ljudi koji nose mantije - i ništa više od toga!
Razumijem i dijelim stav da otvoreni politički angažman i promocija političkih stavova nekog sveštenika, nužno slabi njegov duhovni autoritet, jer - takav angažman podrazumjeva svrstavanje na „ neku od strana“, a sveštenik bi morao da misli na „sve strane“ pošto ima vjernike svoje crkve u gotovo svim političkim opcijama. Međutim, ima tu još nešto. Postoje krizne situacije, kada, slijedeći tok realnog života, moraš ući među gladne, poplavljene, obespravljene, prognane... ne mareći za to da li među onima koji su ih ostavili bez hleba, koji su ih prognali, takođe ima vjernika crkve čiji si sveštenik! Te vanredne situacije traže da, na trenutak, zaboraviš na pitanje „svrstavanja“, da ne misliš o tome „šta će reći drugi“, nego da - prosto i jednostavno - budeš sa onima koji su ugroženi, jer znaš da im treba prisustvo duhovnika, ili prosto - prijatelja, kao moralna podrška u situaciji koja ih je snašla.
Ovo govorim kao sveštenik Crkve koja nikada nije imala ni gram dileme da sarađuje sa predstavnicima zvanične crnogorske vlasti, da se sa njima dogovara, pregovara, da učestvuje u manifestacijama koje vlast organizuje, a da opet, na drugoj strani, poziva državne zvaničnike i uključuje ih u poslove (projekte, proslave, svečanosti) koje sama Crkva organizuje. Spisak primjera koji ovo dokazuju je podugačak. A to je tako, upravo iz razloga što Crkva kojoj pripadam, sebe duboko doživljava odvojenom od države (ni protiv države, niti spojena sa njom). Lično sam, u mnogo prilika, uspješno i kvalitetno sarađivao sa državnim službenicima, na poslovima koji su bili društveno-korisni, a eto, ovih dana, stojim zajedno sa svojim prijateljima, među ljudima, koji mirno i nenasilno, traže uslove za poštene izbore, kako bismo svi imali mogućnost da na mjesta tih državnih službenika izaberemo što kvalitetnije ljude. Da smijenimo one koji ne rade kako treba.
I neću da se pravdam nikome, a najmanje onima koji su zapeli svim silama posljednjih desetak godina da na moje mjesto u Crkvi, mimo državnih i crkvenih pravila, dovedu nekog sa ulice, sa jednim i jedinim argumentom kako oni prosto „nešto žele“?! A sve to rade na „dreku i buku“, ne poštujući nikakve propise - kao da se, recimo, Ivanova Korita nalaze u prašumama Amazonije, a ne u uređenoj državi. Neću da se pravdam onima koje sam, kao beogradski student (!!! evo im prilike da me pročitaju kao „slabog“ Crnogorca) gledao i slušao kako podržavaju moje kolege koje su danima i mjesecima držale centar Beograda u saobraćajnoj blokadi, a sad, oni isti, nekadašnji „fanovi“ tih demonstranata, navalili „silom na sramotu“ da ispoštuju „komunalne propise“ Podgorice! Nemam potrebe da se pravdam onima koji su nam tumačili da na referendumu 2006. gradimo svoju državu, „nezavisnu, čoče“ - ni protiv koga, nego za sebe - pa su me, nakon toga, doveli u situaciju muke i srama da sam građanin Crne Gore koja je priznala „Kosovo“, i prizvala ga u UNESKO. Da, doveli su me u situaciju da se stidim, što moja država nema makar toliko samostalnosti da u priči o tzv. državi „Kosovo“ ostane, barem, neutralna. Ne moram da se pravdam onima zbog čijeg vođenja politike Crkva mora da brine o radu narodnih kuhinja! Ne želim da se pravdam onima koji do dan danas ne umiju da objasne zašto su protjerali sveštenika Velibora Džomića iz Crne Gore, pa ga poslije mjeseci torture vratili „kao da nije njihov posao“... itd.
Bogu sam blagodaran što sam se u svojoj svešteničkoj službi zaista „nasrkao dima sa žrtvenika“, ali se nijesam nadao da ću „srkati“ miris suzavca. Što sam tražio, to sam i dobio - sigurno će reći mnogi. Složiću se. Crnogorska policija je zaista efikasna i profesionalna. Rastjerati 15 hiljada ljudi za 20 minuta, a da su svi živi, i gotovo svi zdravi... zaista, nemam riječi! Samo se pitam, gdje bismo bili do sad kada bi makar dvije-tri javne službe bile toliko efikasne kao naša policija? Šta bi bilo sa nama da je država još negdje ulagala, kao što je uložila u policiju (i u njena isturena odjeljenja sa licima, koji nose mantije - a nijesu popovi ). Momci u plavom su, više nego profesionalni - samo je problem u tome što im, u našem društvu, nema ravnih!
I na kraju... jednom veoma pametnom i pismenom čovjeku se ovih dana „omaklo“ kako Gojka Raičevića, urednika IN4S-a, ne smatra novinarom, nego „propagandistom radikalnog nacionalizma“! Na to je dodao, kako se on, i pored svega toga, ipak (?!) zalaže da se ispita slučaj njegovog prebijanja u marici. Pitam se čemu toliko „izuvanja“ i „pranja ruku“, kad je u pitanju gaženje građanskih prava jednog Srbina?! Toliko je ljudi koji obavljaju funkciju novinara u ovoj zemlji i koji su baš „propagatori radikalnog nacionalizma“ (ne samo srpskog, nego i nekih „oficijelnih“ nacionalizama), pa ne čuh ni za jednog od njih takvu kvalifikaciju, nego baš za Gojka, i to baš sad, kad ga policija nesojski prebija. Bojim se da je ova neprincipijelnost rođena iz jednog svjetonazora, koji je intelektualan, tolerantan i demokratski samo onda kad nema Srba na vidiku? A baš cijenim i volim tekstove čovjeka koji je ovo napisao i baš zbog toga ovo društvo nekad doživljavam „dolinom suza“, i onda kada nema suzavca.
Autor je rektor Cetinjske bogoslovije
Bonus video:
