Prije više decenija u Bjelopavlićima sam čula izreku: „Laže, ka kad je mali bio“. Na TV Vijesti sam čula dio odgovora novinarima dosadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Raška Konjevića. Oko ponoći u subotu, kad sam stigla kući. Novinarima je mali saopštio da je poslanicima opozicije, kojih je pred Skupštinom bilo 22 najmanje, ponuđeno da uđu na sporedni ulaz, iz Njegoševe. „Niko nije tražio da uđe na glavni ulaz, naravno da su tražili, bilo bi im omogućeno“. To je takva bijedna, ali istovremeno opasna, neistina da se može objasniti samo izrekom sa početka. Kad je neko mali, ne sagledava cjelinu i suštinu. A kad se suoči sa okolnošću da je napravio grešku ili štetu, laže kao mali. Uz to, mali je dao i sasvim nesuvisli komentar (sa ciljem da bude duhovit): “Čudno je da su tada, poslije 21,30 u subotu htjeli da uđu na svoja radna mjesta, a prethodnih dana su izjavljivali da neće ulaziti u Skupštinu“. Kad poraste i razmisli - kašće mu se samo.
Jedino što je moglo da osigura potpuno mirni završetak skupa od preko 20.000 ljudi, bilo je da se kordon razmakne, da se poslanici popnu na stepenište glavnog ulaza, objave kraj skupa i pozovu okupljene građane da se mirno raziđu. Dugo, više od pola sata, činilo se da će se pojaviti Jovica Rečević i dati takvo naređenje. Jer, u tom trenutku se pokazalo da ni Ustav Crne Gore ni poslanički imunitet ne vrijedi ništa kad se izda policijsko naređenje. Uostalom, Čile je do 1973. godine imao preko 150 godina tradicije parlamentarne demokratije kad je Pinoče izveo vojni puč. Ubivši predsjednika Aljendea. Crna Gora ima stogodišnje postojanje parlamenta, ali stvarni parlamentarizam tek u začetku. A sada je i to suspendovano. Mali ljudi su kadri da nanesu veliku štetu.
Osujećen je mirni završetak skupa. Jasno je da je interes vlasti bio da protest propadne. Bilo kako. Pa koliko košta - košta. Mi prisutni poslanici smo preskočili ogradu, da bismo se postavili između mase i policije. Saznali smo, od policajaca, da je naređenje „Nikoga ne pustiti u zgradu Skupštine“! A mali Raško je, po sopstvenoj izjavi, „pratio razvoj situacije“. Čekali smo tako više od sata između metalne ograde iza koje je bilo na hiljade sve nestrpljivijih ljudi i šestostrukog policijskog kordona. Sa poslaničkim legitimacijama.
Odmakla sam se 2-3 m od grupe poslanika, gdje smo već preko sat čekali, da bih se malo odmorila sjevši na jedan trotoarski stubić i oslonivši se na jedan platan. Začulo se šištanje i tik uz drvo je pala zapaljiva naprava. Dvojica policajaca se me brzo sklonili, zaštitivši od kamenica koje su počele da lete, a onda me je neko poveo iza kordona, štiteći me od kamenica i drugog što je iz mase letjelo na policiju. Zamolio me je da stanem iza drveta, skinuo masku i predstavio se „Ja sam Koprivica“. Malo kasnije su mi pomogli da se sklonim iza parapeta stepeništa na sporednom, zapadnom ulazu u zgradu Skupštine. Uskoro sam osjetila oštro štipanje u očima i nosu. Sve što sam mogla, bilo je da omotam glavu šalom. Onda je nastupilo pečenje u plućima i gušenje. Mislim da sam se onesvijestila na kratko. Onda sam začula „Brzo, ovdje je neka žena, trebaće hitna pomoć “. Uzevši me sa dvije strane, unijeli su me, kako sam kasnije saznala, u zgradu Predsjedništva. Počela sam da lakše dišem, i tamo se osjećao suzavac, ali mnogo manje. Poveli su me u kupatilo, neko je bio stalno uz mene, pridržavajući me i rekao da dobro isperem lice hladnom vodom. Oči uopšte nijesam ni otvarala, niti mogla. Od hladne vode mi je bilo bolje, a onda sam smještena u obližnju prostoriju, da se odmorim. U prostoriji je bio čovjek sa gas maskom, rekao je ime, ali je kroz masku bilo teško razumjeti. Zapravo, spasila me je policija. Kasnije je ušao i policajac Janjušević, podsjetio me je da smo razgovarali u nedjelju, 18. 10. pri mome prvom neuspješnom pokušaju da uđem u Skupštinu, nakon završenog skupa na Trgu. Kad sam se dovoljno oporavila, ponuđeno mi je da me odvezu kući. Koprivica i Damjan (koji se bio vidno nagutao suzavca i kroz masku) su me povezli. Na bezbjednom mjestu su zaustavili taksi da me dalje preveze. Tako je bilo sigurnije.
Svi policajci koji su mi pomogli učinili su to pažljivo, sa stvarnom brigom, odmjerenošću i poštovanjem. Bez ikakvog komentara ili provokacije. To potencira tragičnost situacije. Gospodari Igre jedan dio nevoljnog naroda obuku u uniforme i obuče radi „čuvanja ustavnog poretka“. Izbor mogućnosti za posao je mali, u policiji su, kakve-takve plate sigurne. Zatim policiju upute na drugi nevoljni dio naroda, koji samo traži posla i poštovanje zakona. Onda se ta opasna igra predstavi kao čuvanje države. Naravno, mali Raško nije među gospodarima Igre. Ali, za njih obavlja posao, kao mali. A kakvu je samo priliku propustio u subotu 24. 10. 2015. godine. Da odraste.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu Univerziteta crne Gore i poslanica u Skupštini Crne Gore
Bonus video:
