Možda je DF organizovao proteste da bi spriječio da Crna Gora dobije pozivnicu za pristup NATO-u. Možda je cilj DF-a bio da uzdrma režim i povrati politički rejting koji je imao kod prosrpskih i antizapadnjačkih snaga. Možda je i Amfilohije došao na proteste da ih utvrdi u antizapadnoj orijentaciji, i istovremeno pomogne Đukanoviću da lokalizuje proteste kao antizapadnjačku priču dijela DF-a.
Sve je to moglo biti, ali ono što se dogodilo posljednjeg vikenda iznijelo je proteste iz okvira DF-a. Jer, miting od 6.000 učesnika ekvivalentan je mitingu od pola miliona u Parizu i Rimu, milion i po u Moskvi, 15 miliona u Pekingu i, statistički, izražava volju populacije koja broji desetostruku vrijednost broja učesnika.
Posljednji miting je, takođe, premjestio proteste u ravan građanskog bunta protiv tiranije. Poprimio je i karakter (zakašnjelog) protesta koji je trebalo da se dogodi poslije izborne krađe 2012. i 2013. godine. I pokazao da jedino sva opozicija zajedno, okupljena oko problema i ciljeva koji su zajednički svim crnogorskim građanima, ima šansu da prinudi režim na kompromise koji bi omogućili Crnoj Gori da počne da izlazi iz agonije u koju je zapala.
Vlast svira melodiju za zapadne uši o nelegitimnom rušenju vlasti i ugrožavanju institucija. I drži lekciju da se vlast u demokratiji konstituiše na izborima. Prećutkujući da se radi o vlasti koja je uspostavljena izbornim krađama, što znači da je uzurpirala institucije države i suspendovala princip jednakosti građana. Da u takvim okolnostima teorija demokratije predviđa obavezu građana da organizuju pobunu i institucijama države povrate legitimitet i djelotvornost.
Nijedan od principa na kojima počiva vlast u demokratskim zemljama nije zastupljen u današnjoj Crnoj Gori. Umjesto da je vlast ustanovljena narodnom voljom, uspostavio ju je DPS izbornom krađom. Umjesto da je cilj vlasti narodni interes, ona radi za interes grupe koja nezakonito vlada, najčešće protiv interesa naroda. Uništila je realnu ekonomiju, proizvela nezapamćenu nezaposlenost i siromaštvo, dovela zemlju do nepodnošljive zaduženosti koja svakodnevno raste približno onoliko koliko grupa koja vlada - dnevno ukrade. Za veliki broj stanovnika Crne Gore iseljenje je ponovo uslov opstanka. Konačno, takva vlast se ne ostvaruje u konkurenciji ko će bolje i stručnije sprovesti ono za šta su građani glasali, kao što to treba da bude u demokratskim zemljama, već vlast sprovode vojnici DPS-a.
Đukanović je obmanama i manipulacijama bar triput zaustavio istorijski preporod Crne Gore ka demokratiji. Prvi put, kad je iz jednopartijske prošlosti poveo zemlju u istorijske mega zločine. Drugi put, kad je poslije obnavljanja nezavisnosti stvarnu demokratizaciju na neminovnom putu evropskih integracija zamijenio izgradnjom oligarhije koju je armirao organizovanim kriminalom. Treći put, kada je Crna Gora u posljednjim izborima nagovijestila da je postala sposobna da se okupi oko rješavanja problema koji čine građanski život: organizovao je izbornu krađu i produžio da učvršćuje diktaturu.
U zemlji s takvom vlašću revolt može da eksplodira svakog dana. Ali ne treba ni posumnjati da će se vlast, kad pomisli da se to može dogoditi na nekim protestima, ustezati da te proteste slomi brutalnom silom ako za nju bude imala izgovora. Navikli su na to kad su za odbranu svoje vlasti vodili crnogorsku mladost na klanicu i onda kad su utamničene izbjeglice deportovali na stratište. Zbog toga je zadatak cijele opozicije da učini sve da se DPS vlasti ne da izgovor za obračun sa učesnicima mitinga u narednu subotu.
Demokratski front bi morao da spriječi sve izgrednike, kako one koji koji to čine iz revolta, tako i one koje je neko zadužio, da izazovu nerede. I da ne zaboravi da to više nijesu samo protesti DF-a, već svih slobodu išćućih kako bi rekao Sveti Petar.
Sticajem okolnosti, zbog ovih slobodu išćućih, velika je odgovornost i ostalih lidera opozicije. Veliki broj učesnika protesta biće iz njihovih partija. Njihovim neučešćem na protestima, lideri objektivno pomažu režimu da manipuliše ciljevima protesta i premješta ih u nacionalističke, proruske, antizapadne, antinatovske i slične kontekste iz kojih su protesti izašli, ako su uopšte bili tamo. Izostanak adekvatnog odnosa lidera opozicije prema nastaloj situaciji može Đukanoviću poslužiti kao dodatni izgovor za besprizorni okršaj sa, u suštini, demokratski orijentisanim građanima. Prisustvo lidera opozicije na mirnim protestima koji traže, prve u istoriji, slobodne i fer izbore moglo bi rezultirati pristankom DPS-a na razgovor kako da do takvih izbora dođe.
Bonus video:
