Bio je Jens Stoltenberg agilni šef omladine Norveške radničke partije, pa se možda sjeća jednog diplomatskog skandala iz 1987. Dok je drug Stoltenberg još tumačio Marksa i Engelsa, borio se za pravedniji svijet, dok je ganut pjevušio Ay Carmela ložeći se na nesvrstane, stanovita šoferčina norveškog ambasadora u Njujorku pokupila je dva sumnjiva tipa.
Tipovi su djelovali ozbiljno, limuzina je bila šestometarski Lincoln Continental i sve je precizno ugovoreno: kad je vozač izvadio pola kilograma kokaina ništa nije ukazivalo da slijedi velika racija. No, čim je krenuo da kupcima preda paketić, kroz razmjenu udaraca i psovki shvatio je da su njegovi poslovni partneri tajni agenti FBI.
Makar zbog tog davnog blama norveške države, neće valjda ni minula brukica sa crnogorskom diplomatskom vrećom droge uznemiriti Stoltenberga, tim prije što se ovih dana prisjećao radničkih korijena i osamdesetih, dakle dana kad je pali šofer vozio ni manje ni više do ambasadora Norveške u Ujednjenim nacijama.
Te se godine, srećom po Norvežane, razbuktala afera Valdhajm, pa su na Ist Riveru imali prečih briga, a mrlja u istoriji nordijske diplomatije zaboravljena je kao da je nikad nije bilo.
Gensek Stoltenberg mora da se sjeća, makar kroz maglu, tog nezgodnog slučaja, pa sam ubijeđen da će imati dozu razumijevanja za grijeh crnogorskog vozača diplomatskog kora, koji je prije neki dan pao na granici Austrije i Njemačke.
Njemački organi gonjena tvrde da je prevoznik iz Podgorice, S. M, vlasnik firme narkofilskog naziva “Mugi Trans”, sklonio psihoaktivnu supstancu pod crnogorski pečat i napunio diplomatski torbak, koji je zadužio razvozeći potrepštine diljem konzularne mreže.
Bečka konvencija, naravno, štiti diplomatsku poštu, ali član 36 koji S. M. moguće nije pažljivo pročitao, dozvoljava pretres onda kad postoji „ozbiljan osnov za sumnju”. Samo u posebnim slučajevima policijskom keru se dopusti da onjuši kurirovu vreću, što se vjerovatno desilo i sa tajnom robom g-dina S. M. koji je već neko vrijeme bio praćen.
Crna Gora jeste obrukana, pečat joj je oskvrnut, ugled u svijetu diplomatije za ljestvicu niže nego što je bio prije ove male blamaže. Realno je ipak očekivati da nemili incident neće usporiti nadiranje Crne Gore u NATO, odnosno da će biti tretiran kao izolovan slučaj i zloupotreba diplomatske pošte od strane čovjeka koji je skovao plan bez znanja crnogorskih ekselencija.
Ako ćemo pošteno, bilo je gorih švercerskih poduhvata koji su Crnoj Gori opraštani. Volio bih kad bi slučaj S.M. za trenutak mogli da čitamo kao metaforu - zar nije cijela politička stvarnost Crne Gore buknula na organizovanom švercu koji je proglašen državnim tranzitom i kao takav arhiviran onog trena kad se Đukanović odmetnuo od Miloševića?
Istorija se ponavlja - nakon podgoričke turneje Stoltenberga i NATO delegacije, i političkog petinga pred decembarsku penetraciju, stiče se utisak da će mnoge stvari crnogorskoj vlasti tek biti opraštane, mnoge mračne vreće novca Briselu neće biti u prvom planu.
U tom smislu, i posljednja neprijatnost će biti brzo zaboravljena, i teško će se saznati koliko je dosad prošlo dotičnom kurirskom rutom. Politika i kokain, na primjer, odavno su toliko srasli da me ne bi zapanjilo ni ignorisanje cijelog slučaja, koji će biti objašnjen sa nekoliko šturih saopštenja.
Ostajem predan jedino nadi da je roba bila prvoklasna i da je pod slavnim grbom dinastije Petrović Njegoš krijumčaren prvoklasni kokain a ne nekakav grozni mišomor; da je prašak bio dostojan blistavih lavaboa Bundestaga, šišanih nozdrva europoslanika i ostalih prijatelja Crne Gore na čelu sa Jensom Stoltenbergom, svih onih koji su oduševljeni napretkom ove zemlje u kojoj su ispod cijene heroin, diploma i glas.
Bonus video:
