Trenutno je najopasnije zanimanje u Crnoj Gori biti Marovićev rođak. A nije davno bilo vrijeme kada je to, izgleda, bilo vrlo unosno...
Poći ću još dalje u prošlost: sjećam se onoga vremena kada su bili zajedno, “sveto trojstvo” crnogorske vlasti devedesetih, sjećam se one famozne fotografije, predizbornog plakata, zapravo, gdje tri crnogorska lidera šetaju nekom livadom, okolo lišće i vesele ptičice, dok se narod edukuje - da godine počinju januarom, a ne kao do tada - aprilom... Ili novembrom. Zavisno od kalendara.
Izgledali su kao “savršena”, opasna trojka: kao da nikada neće prestati da vladaju Crnom Gorom. Momir je bio mjera crnogorskog klasičnog populizma i demagogije, Đukanović fascinacija novim, tranzicionim populizmom, a Marović je, pak, bio neka vrsta - dežurnog intelektualca. Kako se Milo i Momir nisu otimali za takvu poziciju, Marović je “imao zadatak” da svaku glupost i gadost koju urade njegovi drugari, opravda, neđe neki ugao, uz pomoć “korisnih nejasnoća” i slično, koji će ove dvojicu i njihove političke poteze predstaviti u što boljem svjetlu, kao egzistencijalnu nužnost, a ne glupost od koje se može fasovati migrena. Od tog trougla ostao je samo jedan ugao. Očito ne - tupi. Ugao koji je ova dva druga ugla spakovao: jedan je otišao u prošlost a drugi će vjerovatno u zatvor.
A Marović jeste bio spektakularan u svojoj opuštenoj retoričkoj ekstazi. Sjećate se onih kalambura - ono što je dobro nije loše, i obrnuto, ono što je loše nije dobro... Uh, sve tako. Tu je počinio jednu vrstu hibrisa (helenski koncept grijeha kad ljudi pomisle da su bozima slični) - povjerovao je da mu sve, uvijek, može proći.
Nikada neću zaboraviti kako je onim Markuzeom u tv emisiji ućutkao jednog opiozicionara koji nije znao ko je - Markuze. Marović je majstorski pronašao znak, a opozicioni lideri su valjda naučili da je bolje ako imaju visok nivo opšteg znanja.
Već danima imamo, markesovski rečeno - hroniku najavljenog hapšenja. U ovakvim situacijama javlja se jedan psihološki fenomen. Kada je neko u toj situaciji, kada je “miš u tikvi”, kada mu se hapse djeca i rođaci, a njega se zaobilazi, što ostavlja još otužniji utisak, tada, koliko god o nekome mislili loše, stradanje aktivira neku formu empatije. Posebno kada to stradanje kreira neko ko je kriv, ne isto koliko i Marović, već mnogo više. Marović je u svom protivzakonitom djelovanju samo slijedio logiku i način svoga gazde. On sada strada. A gazda vodi igru, gazda potpisuje njegovo (konačno) potonuće.
Dakle, pored surovosti, imamo i - selektivnost. Koja ne sluti na istinsku pravdu. Naime, “Marovićeva krivica” je prije svega u tome što je odabran. On, a ne Mugoša, Gvozdenović ili neko treći... “Pinceta” radi.
Vidimo, po izjavama zaštićenih svjedoka, da je Marović bio onaj idealni dirigent - nevidljiv, a sveprisutan. Kad bi negdje zapelo, priča jedan od aktera, pojavio bi se on i “zamolio za uslugu”. A kada izađu u susret Marovićevoj molbi, što mislite, da li su počinioci svih ovih prevara vjerovali da čine “uslugu” samo Maroviću? Ili i još nekome.
Jer i nad Mehtom ima Karajan... Dirigent i nad dirigentom.
Mehta strada, ali Karajan je opet završio posao. Na ime nezakonitog dodatnog oporezivanja Vlada je prihodovala desetak miliona. Ustavni sud je presudio - Vlada nije imala zakonski osnov da uzme to što je uzela. I, što će biti? Ko će odgovarati za nezakonito uzetih deset miliona i kako se to zove u normalnom svijetu? To će Karajanu morati da objasni neki Toskanini...
Na koncu, može li dirigent postati disident? Ovaj sigurno - ne. Jer, i pored svojih gotovo legendarnih govorničkih bravura, Marović će ostati upamćen prije svega po - ćutnji.
Bonus video:
