Već godinama, kreatori kulturnih politika širom Evrope pokušavaju da iznađu modele kako da graditeljska kulturna baština postane razvojni resurs. U savremenim vizijama, ulaganje u održivi razvoj graditeljske kulturne baštine ne razlikuje se puno od bilo kojeg drugog investicionog procesa, što, jednostavno rečeno, znači da rezultat investicije ne može biti trošak. Ako je investitor država, onda se rezultat investicije može mjeriti kroz skalu na koj prvo mjesto zauzima nacionalni interes, a zatim slijede i sve druge vrijednosti koje donosi obnovljeno kulturno dobro: prezentacija, turistička valorizacija, nova rada mjesta, itd. Svaki drugi investitor kao rezultat svoje investicije želi da vidi finansijsku korist, bilo da se ona ogleda kroz novčane prihode ili kroz jačanje svog brenda.
Međunarodni standardi i nacionalna zakonodavstva su u tom smislu i definisali balans kojim se omogućava očuvanje kulturnih vrijednosti, sloboda naučnog tumačenja, održiv razvoj i ostvarenje dobiti od korišćenja graditeljskog kulturnog dobra. Princip da se kulturnom dobru nađe "adekvatna" namjena, te da se u njemu smjesti samo kulturna ili obrazovna institucija, ukoliko za to ne postoji nacionalni interes ili ekonomska opravdanost, skoro da je prevaziđen. Graditeljska kulturna dobra danas sve više i češće postaju hoteli, banke i poslovni centri. Održivo korišćenje ovih kulturnih dobara potstiče se i nadzire politikom koncesija, adekvatnim konzervatorskim uslovima i inspekcijskom kontrolom, a sve se po pravilu definiše jasnim, preciznim i transparentnim ugovorom između investitora i vlasnika kulturnog dobra.
Kako je, po pravilu, država vlasnik najvrednijih graditeljskih objekata i cjelina i kako bi se kroz unapređenje održivog korištenja graditeljske baštine povećao broj investicija i investitora, koncept koncesije na kulturnom dobru pokazao se kroz evropsku praksu kao najadekvatniji.
Od 2010. godine i Crna Gora je kroz svoje zakonodavstvo omogućlia ovaj model korišćenja kulturnog dobra. Naime, Zakon o zaštiti kulturnih dobara predviđa da se graditeljsko nasljeđe u državnoj svojini može dati na korišćenje putem koncesije, za obavljanje turističke, ugostiteljske, trgovinske, zanatske ili druge uslužne djelatnosti, izvorne ili srodne industrijske, odnosno proizvođačke djelatnosti, kao i za djelatnosti iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, informisanja, zdravstva, sporta i rekreacije.
Nažalost i po crnogorska kulturna dobra i crnogorsku ekonomiju, pozitivni efekti od ove zakonske mogućnosti još nijesu vidljivi. Razlozi za to su višestruki, ali svakako nisu oni koji se kroz primjer Mamule prezentiraju crnogorskoj javnosti. Problem namjene tvrđave Mamula, nije sporan ni u našem zakonodavstvu, ni u evropskoj praksi, a kroz izdate konzervatorske uslove, ne postoji ni problem zaštite i očuvanja kulturnih vrijednosti. Ono što je bio problem u prvom pokušaju davanja u zakup ovog kulturnog dobra, bio je nedostatak iskustva i prakse u pripremi jasnog i pravno valjanog ugovora o dugoročnom zakupu.
Ovdje svakako treba pomenuti i dilemu da li je visina zakupa velika ili mala. Iskreno rečeno, bez podržavajuće infrastrukture, komunalnih mreža, elektro i telekomunikacionih vodova, ponegdje i saobraćajne povezanosti, šansa da investitor uzme i u razmatranje mogućnost ulaganja u neko kulturno dobro veoma je mala.
Bonus video:
