Koje su naše obaveze prema onima koji su ugroženi zbog rata i nasilja? Kako i u kolikoj mjeri možemo da se nosimo sa tim? Kada ćemo doći do naših krajnjih granica? Svako od ova tri pitanja je prilično legitimno. Međutim, ukoliko je debata ograničena na medijske floskule „mi to možemo“ i „brod je pun“, ova izbjeglička kriza prijeti da pocijepa naše društvo. Potrebna nam je iskrena diskusija o našem realističnom polju djelovanja.
Iskrenost je u utvrđivanju određenih istina.
Da, velika većina ljudi koji dolaze kod nas bježe od ratova i građanskih sukoba ili od nereda u najbližim regionima u susjedstvu.
Da, veliki dio izbjeglica dolazi kod nas sa Zapadnog Balkana. Ti ljudi, međutim, nemaju šanse da dobiju azil i moraju se brzo vratiti u svoje domovine.
Da, uprkos spremnosti Njemaca da pomognu, koja je bez presedana, i izuzetnom poslu koji su obavile lokalne vlasti, moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bi ograničili broj ljudi koji emigriraju u Njemačku. Na kraju krajeva, ne možemo godinu za godinom primati i integrisati preko milion izbjeglica.
Iskrenost je u priznanju da brzinu migracije ne možemo kontrolisati samo sredstvima njemačke unutrašnje politike, a svakako ne bez Evrope. Čak i tada nećemo moći da preko noći zaustavimo ovaj trend.
Njemačka je reagovala. Teret kojem su izložene savezne države i lokalne vlasti je umanjen. Našim paketom za azil, stvorili smo domaće uslove koji nam omogućavaju da pomognemo, prvo i najvažnije, onima kojima je istinski potrebna zaštita. Tokom tog procesa nijesmo odbacili našu kulturu vladavine prava sa njenim ustavom zagarantovanim osnovnim pravima.
Međutim, takođe je jasno da moramo uporno i odlučno raditi na međunarodnim i evropskim rješenjima naročito za smanjenje pritiska na Njemačku. Kako bi to postigli, potrebno je da povratimo ubjeđenje da nacionalni egoizam nije odgovor i da zajedničko djelovanje koristi svima nama.
Mada je odluka EU o raspoređivanju 120.000 izbjeglica dobrodošla, ona nije dovoljna. Potreban nam je stalni evropski sistem kvota.
I mada imamo funkcionalne evropske institucije, one nijesu opremljene da se nose sa sadašnjim prilivom izbjeglica. Fronteksu je potrebno više osoblja kako bi se obezbijedile spoljne granice EU i treba da bude proširen kako bi postao glavni autoritet za zaštitu evropskih granica. Zajedničke pogranične kontrole sa Turskom u istočnom Mediteranu je davno trebalo da budu organizovane. Evropska kancelarija za podršku azilu (EASO) već predstavlja začetak evropskih vlasti za azil. I u ovoj oblasti treba da preduzmemo hrabre korake ka integraciji.
Moramo pomoći Grčkoj i Italiji da osnuju „evropske centre za dolazak“ gdje sve izbjeglice moraju sistematski biti registrovane, a zatim raspoređene širom EU.
Međutim, evropska rješenja će djelovati samo ukoliko uspijemo da postignemo dogovore sa ključnim zemljama u evropskom susjedstvu, naročito sa Turskom. Evropska komisija je u te svrhe predložila akcioni plan, koji odlažemo bilateralnim dijalogom o migraciji.
Moramo da podržimo zemlje koje trenutno smještaju najviše izbjeglica. Pored Turske to su uglavnom Jordan i Liban. U Njujorku, uspjeli smo da povećamo našu podršku međunarodnim humanitarnim organizacijama za 1,8 milijardi dolara.
Naš najvažniji i najdugoročniji spoljnopolitički cilj ostaje suzbijanje izbjegličke krize na samom izvoru. Zbog toga dajemo sve od sebe kako bi došli do političkih rješenja za velike krize i žarišta na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. To uključuje razgovore sa Rusijom, koja je odigrala konstruktivnu ulogu u realizaciji nuklearnog sporazuma sa Iranom. Moraju biti preduzeti koraci kako bi se zaustavile državne strukture u Siriji da se u potpunosti ne uruše ili eksplodiraju, što bi dovelo do toga da još veći broj ljudi potraži utočište kod nas.
U svim našim naporima, moramo zapamtiti da ćemo samo postići razumijevanje i povjerenje razgovarajući o realističnim razmjerima našeg djelovanja. Zbog toga su nam potrebni povjerenje i realizam.
Samo povjerenjem ćemo moći da mobilišemo političke i društvene snage neophodne za integrisanje ovih izbjeglica. A samo ukoliko smo realistični, moći ćemo da ostvarimo naše humanitarne ciljeve.
Naše politike će biti prihvaćene na duge staze samo ako ne preopteretimo spremnost da pomognu koju su ispoljili ljudi naše zemlje. A provjerenje ćemo ostvariti kada ljudi u našoj zemlji ne budu zanemarivani i kada njihove realne potrebe i problemi budu u cjelosti shvaćeni ozbiljno.
Na raskršću smo između kontinenta gdje nas barijere, ograde i nacionalni egoizmi ponovo dijele i kontinenta koji uspijeva da pronađe zajedničko rješenje sa evropskom politikom azila i zajedničkim naporima za suzbijenja razloga bjekstva - kontinenta koji je iskren i sa jasnom vizijom i bez iluzija spreman da se suoči sa ovim velikim izazovom.
Bonus video:
