Parlamentarni izbori u Hrvatskoj bit će 8. studenog. Na njima će pobijediti ili SDP ili HDZ. To su dvije izvjesne činjenice. Ono između bit će mjesec dana verbalnog ratovanja. S malo sadržaja i puno buke.
Ankete daju prednost HDZ-u i njegovoj Domoljubnoj koaliciji. Vladajući SDP i koalicija nazvana Hrvatska raste posljednjih mjeseci bitno su smanjili zaostatak. Sada se kreće u okvirima tzv. statističke pogreške. To su ankete općeg raspoloženja birača, a ne specijalizirane po izbornim jedinicama koje su neposredno uoči izbora jedino relevantne. Njih još nismo vidjeli.
Hrvatska prolazi kroz turbulentno razdoblje. Krah ekonomije, opća korupcija i ogorčenje javnosti pomeli su koncem 2011. godine HDZ s vlasti. Tada izabrana lijevo-liberalna koalicija na čelu sa SDP-om nije uspjela bitno preokrenuti stanje. Objektivni ekonomski pokazatelji zemlju zadržavaju pri dnu ljestvice uspješnih u Evropskoj uniji. Prekomjerno zaduživanje i nezaposlenost omča su oko vrata. Naznake oporavka proteklih mjeseci ne jamče i stvarni izlazak iz krize.
HDZ-ova je predizborna taktika bila jednostavna. Promjenom vodstva prikazati sebe strankom koja je raščistila s mutnom prošlošću, te radikalnom retorikom gospodarsku i društvenu situaciju proglašavati još gorom nego što jest i za to uporno i svakodnevno okrivljavati sadašnju Vladu. U ideološkom smislu plan je bio ''vratiti se korijenima'', što znači nacionalizmu.
S dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a svjedočili smo obnovljenom nacionalističkom diskursu, stožerima, šatorima, verbalnim prijetnjama ''jugokomunističkim izdajnicima'' i uopće neistomišljenicima i medijima, pozivanju nacije na okup, povratku u devedesete.
Posljednjih godinu-dvije dana ta je strategija dala rezultata. HDZ je izašao iz ponora, vratio pristaše i u anketama je značajno poveo ispred vladajućih. Iz njihovih redova izabrana je šefica države. Za dlaku, ali ipak.
Na ruku su im išli i trendovi u Evropskoj uniji i nesnalaženje i amaterizam Milanovićeve Vlade. Grčka kriza zaljuljala je Uniju. Politika strukturnih reformi, smanjenja javne potrošnje i opće ''stezanja remena'' pokazala se pogubnom za evropsku socijaldemokraciju. Ona na nju nema odgovora, nije je imala ni hrvatska Vlada, pa je plivala nizvodno. Polagano je gubila svoje izvorno biračko tijelo.
Kako su se izbori približavali, SDP i njegov lider Zoran Milanović odlučili su napraviti radikalni iskorak prema osvajanju novog mandata. Naznake ekonomske živosti – mali porast industrijske proizvodnje i usporavanje nezaposlenosti - proglasili su izlaskom iz krize.
Odustali su od strukturnih reformi i odlučili se za pojedinačne intervencije koje nekim društvenim skupinama donose kratkoročnu korist. Tako je shvaćen Vladin ''rat'' s bankama i odluka da se intervenira u korist građana koji su se zadužili u švicarskim francima.
Riskira se tužba Evropske komisije ili poništenje od strane Ustavnog suda, ali to će dogoditi poslije izbora . Prislili su i HDZ da glasa za takvo rješenje. Subvencioniranje dijela troškova električne energije najsiromašnijima, kao i otpis dijela duga od ovrha za neplaćene komunalije siromašnim građanima također su takve mjere. Donijet je i program mjera potpore poljoprivrednicima i malim poduzetnicima.
Na političkom planu SDP se odlučio na riskantni zaokret u tzv. domoljubnu retoriku. Odigrali su nacionalnu kartu. To je bilo vidljivo i kod ovogodišnje proslave Oluje i vojne parade, kod odlučnog odgovora na slovensku špijunsku operetu sa sucima Arbitražnog suda o granici. U oba slučaja potezi su izazvali odobravanje javnosti. Otišli su i korak dalje. Prigrlili su Tuđmana, mahanje zastavama, odlučili se na verbalne ratove sa susjedima. Izbjeglička kriza je nedvojbeno (i) izborno moderirana. Tu je već pitanje što će se dogoditi s prihvaćanjem u javnosti, a osobito u njihovom izbornom tijelu.
U svakom slučaju igranje na terenu HDZ-a hrabar je potez. Hadezeovci drže - očajnički.
Prije pola godine svi su u Hrvatskoj izbore smatrali odlučenima - pobijedit će HDZ i to glatko. Sada stvari i nisu baš tako očigledne. Realno, HDZ jest u prednosti. Biračko tijelo te stranke kompaktno je i motivirano, rad na terenu vodstva i aktivista dobro organiziran.
Statistički rast potpore SDP-u je varljiv. Prije godinu-dvije dana njegovo biračko tijelo u anketama se priklonilo stranci Orah SDP-evo otpadnice i bivše ministrice Mirele Holy. Drastičnim padom podrške toj stranci ponovno jača SDP. U tome leži tajna najnovijeg rasta SDP-a.
Zoran Milanović je očito toga svjestan, pa je patriotskim zaokretom odlučio zaigrati na sentimente, ne hadezeovaca jer je to nemoguće, već na neodlučno biračko tijelo sa sredine biračkog spektra. Na takozvane obične građane.
Na programe stranaka ne treba trošiti puno riječi. I ovaj put odlučit će percepcija i opće svjetonazorsko opredjeljenje birača.
Ima li izbora ? Uvijek ima.
Bonus video:
