Nedavna opširna priča NYT-a (New York Times u periodu 14-18.11.2018) tiče se suštine inflacije “fake news”, lažnih vijesti, koje su kružile Facebookom i Twitterom od ljeta 2015. do novembra 2016, a kada je izabran SAD predsjednik skvikovanja. Tekstovi istraživačkih novinara, prate odlučivanje dva top rukovodioca FB-a, g-dina Marka Zakerberga (glavni izvršni direktor, jedan od osnivača i kreatora FB-a) i g-đe Šeril Sandberg (glavna operativna direktorica), koje je imalo cilj da sakrije da je udarna kompanija svijeta, koja ima od 1,8-2,2 milijarde korisnika, u ljeto 2016. znala da je saobraćaj među korisnicima značajno uvećan i da taj saobraćaj, prepun spornih vijesti i oglasa, nije američke provenijencije.
On je prototip genijalca tehnološkog svijeta, obilježen biografijom od premnogo para, prerano u životu. Ona je iz politike demokrata stigla u biznis, i trebala je da bude i ostane korektivni faktor njemu. Oboje, podjednako, nisu željeli da znaju kada ih je tehnički direktor (g-din Aleks Stamos) informisao da je identifikovan saobraćaj u sistemu, koji nije dobar za poslovnu budućnost kompanije. Par mjeseci prije izbora dao je do znanja da nešto nije u redu, a bio je samo zagrebao krastavu ranu FB-IT sistema, onog bezdana podataka, koji je prepun ličnih detalja golemog broja korisnika.
Kad su polovinom prethodne (2017.) godine počele kongresne istrage, a nakon kraha Cambridge Analyticae (napomena: britanska kompanija koja je bankrotirala, kada se otkrilo da je koristila 50 miliona profila individualaca u SAD, razmijenjenih uz dozvolu FB-a, kako bi primjenjujući modele intencionog profiliranja, tj. psihološke manipulacije, uticala na rezultate američkih izbora) FB top-dvojac je pobjegao u kupovinu lobista različith partija i PR agencija različitih savjetnika, s ciljem da kažu što manje i da otkriju javnosti, i svojim korisnicima, skoro pa ništa.
U tako izabranoj kampanji kontrole štete podrazumijevalo se da odbijaju da postoji bilo kakva odgovornost kompanije, odnosno njihovog poslovnog odlučivanja. Tako se desila masivna i masovna odsutnost poslovne odgovornosti, a koja se tiče poštovanja svojih klijenata kroz poštovanje njihovih ličnih podataka. FB dvojac moći stao je punim kapacitetom iza odluke da se primijeni marketinška taktika “Odloži; opovrgni; zaobiđi” (“Delay, Deny and Deflect: How Facebook’s Leaders Fought Through Crisis”, NYT, 14.11.2018).
Zakerberg je u javnosti igrao ulogu nesocijalnog tehnološkog nerda, koji hrani životinje i sjedi sa izbjeglicama. Dok je Sandberg upregla sve svoje političke ambicije da se odbije svaka regulacija i obeshrabri bilo kakvo zakonsko balansiranje sadržajem tržišta, koje kolektuje ogroman broj podataka visoke lične senzibilnosti.
Konačno je bilo jasno da su njeno naporno, mada dopadljivo, TED predavanje (“Why we have too few women leaders”, 2010) ili njena knjiga “Lean In” uz dodatno predavanje (“So we lean in… now what?”, TED 2014) bili nefeministička potrošnja riječi u prazno, koja je jačala ličnu agendu. Ubjeđivala je žene da treba da sjednu za sto moći; i, da će tada sve biti riješeno. Sad znamo da je ona svoje mjesto za tim čuvenim stolom potrošila da odlučuje kao muškarac, zaslijepljen moći i parama, a kada je donijela očekivanu prežvakanu odluku: pobjegni i opravdaj, i slučajno ne priznaj odgovornost.
FB top dvojac egzekutivaca je postao simbol tamne strane industrije tehnoloških izuma u poslovnoj praksi, koja koristeći sumnjive biznis modele, koji služe ličnom bogaćenju, replicira krah poslovnog modela, koji je bio primjenjivan od razmaženih telekomunikacionih giganata, koji su decenijama postajali i ostali ružni poslovni činovnici mađionarštva targetima i manipulacije indikatorima.
Najjače i najpametnije industrije svijeta dokazuju da imaju pristup prevelikom obimu podataka, dok su istovremeno poslovno nezainteresovane, pride nesposobne da primijene mimumum poslovne i javne pameti, zdravog razuma, onih važnih mekih mehanizama poslovne snage, a koji su imanentni ozbiljnom biznisu u poštovanju svojih klijenata (“So much data, so little wisdom”, Van Jones, Real Time with Bill Maher 16.11.2018). Genijalci svijeta gube bitku sa poslovnim moralom, po tragu prljave i korumpirane politike, jer su očigledno pobjegli u sigurnost lične bahatosti materijalnim, a što je ponizilo njihovu duboko važnu inteligenciju kroz mantru: baš nas briga za korisnike i klijente, ili pak demokratiju i sistem.
Čemu ovo opširno uvodno graduelisanje?
Mi se nekako nalazimo u situaciji tinjajuće krize u bankarskom sistemu zemlje. To je lokalna industrija, koja ima dodirne uporedivosti sa tehnološkim svijetom globalnog sela. Premnogo bonusa, premnogo novca, premalo pameti, dovoljno inteligencije, premnogo poslušništva i robovlasništva. I, naravno premalo ozbiljne strukovne transparentnosti, kao i premnogo “lošeg marketinga” (citat, neuspješni ckl,19.11.2018).
Do prije dvije godine, bankarstvo u CG je bila jedina uspješna reformska priča. Političko rukovodstvo supervizora, ojačano brzopoteznim, ishitrenim zakonom o CBCG, koji je nekritički ovjerila EK (Progress report 2018, str. 69/70, uz Zakon o finansijskim i kapitalnim transakcijama) učinilo je ukupni ekonomski sistem maksimalno osjetljivim na rizike.
Prva etapa krize je stigla odavno, kroz hitnu potrebu zaštite malih deponenata dviju banaka u sistemu. Međutim, tinjajući cunami u sistemu je drugačije prirode. Ploče, u dubini nevidljive, ali opipljive uzdrmanosti, već su se sudarile. Kad će nas okeanski talas poklopiti - pitanje je od presudne važnosti.
Naši “avengersi”, koji se ne bore za pravu energiju, snagu sjajnog i uzvišenost služenja najboljem u srcu, njih četvorica sa njim, najvažnijim (i, da, nije u pitanju najjači političar CG), odlučili su da se poigraju ozbiljnim potkama bankarskog najvažnijeg posla: platnim prometom, odnosno setom bankarskih usluga, u ime i za račun klijenata. Nekako smo stigli u situaciju da su skoro pa pouzdane informacije da su mehanizmi e-commercea (ovo je višenamjenski tok plaćanja, zato mora imati odgovarajuće dugovno i potražno u skladu sa kontnim planom CB CG), nerezidentskih računa, kastodi računa klijenata poslužili za promet, koji su četiri banke odradile, a da su klijenti u pozadini eventualno sporni. Može-biti papirologija je, takođe, fake. Jalova lokalna diplomatska zajednica je odavno počela da pali crvene lampice, prateći naznake bruto prometa u bruto bilansima, a koji nisu javno dostupni za analizu. Potom su korespodentske banke svijeta dostavile inicijalna, dokumentovana stroga upozorenja da su stepeni rizičnosti netransparentnih tokova novca u prometima uvećani, bez konrektnog biznisa u pozadini, što je i laicima bio upućujući signal da je nešto žestoko trulo u sistemu. Uh, bilo bi dobro da nas ne potopi fatf-olaf-ski talas zvaničnog obilježavanja.
Možda je jedan od manjinskih bankara obezbijedio exit strategiju u regionu, jer ko zna da li će naši pravosudni organi ikada pravovremeno odraditi nešto, na što bi građanski i demokratski mogli biti ponosni na njih. Možda je i glavni, obezbijedio exit strategiju u diplomatiju, pošto je politički rizik njegovog procesuiranja, eventualno procijenjen kao visoko štetan, zbog ogromnog broja poslušnika iz partije, prepanutih od sopstvenog traga koji zaudara.
Ipak, za struku je najveće iznenađenje da našim nedostojnim “avengersima”, dalekim od bravuroznosti Marvela, pripada bankar besprijekorne biografije, a koji odavno vodi najstabilniju banku u sistemu. Kakav to (ne)strukovni profil morate biti, da vam poltronstvo bez razloga ugrozi jednu od najjačih bankarskih uspješnih lokalnih priča. Iako mu se konkurencija opravdano raduje, što je i očekivano u bespoštednoj tržišnoj borbi, ostaje visoko osjetljivo za sistem da su direktori i akcionari banaka dobili saglasnost da to budu, znajući da moraju biti sluge, ali ne svojim akcionarima, deponentima i klijentima. U bankocentričnosti, u kojoj posluje privredna struktura Crne Gore, novi cunami u bankama, a kao adendum uz male deponente dvije banke, pregolema je vodurina, koja može odnijeti sve pred sobom. Ili, malo drugačije.
Smrtonosni virus je napao sistem. Naši preružni “avengersi” sa diktatorom iz pozadine, na ivici su da izazovu duboku krizu, koja tinja ispod površine, u mračnom kutku ruženja struke i znanja, odnosno ukupnog sistema. Imuni sistem još pokazuje prisutnost. No, krah organizma je na vidiku. Svi nalazi upućuju na to. Mreža rezistentnosti je probijena.
Vrijeme je da nevidljiva antitijela savladaju ogavni virus. Stoga, odgovorno, šta su to naša skrivena antitijela za ovako bolno-tinjajuću krizu?
Prva linija odbrane je snaga zakulisnog menadžiranja razvojem zemlje. Treba da se pokrene i odbrani sistem od otuđenih moćnika laži, mračnjaka institucijama, a koji su decenijski pouzdane kanale prometa novcem zaprljali materijalističkim scheme-mama lične halapljivosti bez granica.
Druga linija odbrane imuniteta sistema su dubinska antitijela - prežalačka kafanokratija, koja je porodila pomenuti otužni skup zlokobnjaka ekonomskim razvojem. U ovom trenutku, koliko god apsurdno bilo, ova neinstitucionalizovana “institucija” je naša posljednja linija odbrane. Ta “institucija” neka simbolički reaguje prema njemu i njima što prije, jer se u smirivanju rizika, stiglo da je dan veliki. Ako to uspije, naša “kafana” će prvi put ući na prava, privrednička vrata istorije ekonomskog razvoja zemlje i regiona.
Ne bi bilo ni prvi, niti će biti posljednji, put da se spas sistema desi od “institucije”, koja nikada nije bila zvanična karika sistema. A, ovo su dvije imunološke linije odbrane, od kojih se strukovno i sistemski blijedi četverac sa kormilarom, najviše i jedino boji.
Ok, izgleda ćemo opet preživjeti još jednu krizu bankarstva. No, duguje nam se odgovor na pitanje: zašto bi se našim opasnim nosiocima strukovnog zla dozvolilo da uništavaju sistem, ako su toliko pogubljeni u lično-indukovanoj moći, da misle da niko ne vidi ništa/da niko ne čita ništa/da niko ne zna ništa?
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
