Krajem januara ove godine upoznala sam Slobu. Preporučila mi je, a i mene njoj, divna i draga prijateljica, a njena profesorica iz srednje škole, Olgica Perić. I sve dobro što je rekla o Slobi bilo je tačno i to višestruko. Od februara smo sarađivale, upoznale se, možda bolje reći prepoznale. Bila mi je potrebna specifična pomoć u kući, da to bude kao neko svoj. I desilo se da je naša saradnja bila kao između bližnjih. Kao između tetke i sestričine, doslovno.
Uz obostranu radost kada ukažemo pažnju jedna drugoj. Sa pozicije roditeljske generacije, kroz iskustvo brige za svoju djecu, razumjela sam je. A njen odnos prema obavezi i poslu, bio je odnos vrhunske profesionalnosti uz nenametljivost i brigu. Sloba je imala onu etičnost, duhovnu otmenost, odmjerenost u manirima i postupcima, istrajnost i hrabrost, po kojoj se u Crnoj Gori, nekada, prepoznavala, s punim pravom, aristokratija. Onima koji, još, znaju ne treba objašnjavati da je aristokratija duhovno svojstvo. U smutnim vremenima, elitom se predstavljaju i oni koji su stekli sumnjivo bogatstvo i sumnjive titule. Oni koje ne obavezuje ni sopstvena riječ ni zakoni. Toliko je takvih primjera u ovolikoj Crnoj Gori! Ali, ako tražimo primjere ljudi koji čuvaju i životom svjedoče pravi sistem vrijednosti, naći ćemo ih. Prepoznaćemo ih. Zato što biraju da se ne vezuju u lance prevara i laži. To sam u Slobi prepoznala već poslije mjesec dana naše saradnje.
U Gorskom vijencu, stihovi 264 - 268, precizno se navode etičke i duhovne vrijednosti kojima se čuva etos i etnos, ličnost i budućnost. Stihovi koje je vladika Rade napisao sredinom XIX vijeka, kojima opisuje teška iskušenja srpskog naroda, jasni su i danas. Lako prevodivi na našu svakodnevicu.
„...što se ne hće u lance vezati, to se zbježa u ove planine, da ginemo i krv prolivamo, da junački amanet čuvamo, divno ime i svetu svobodu“.
Junački amanet je očuvano ljudsko dostojanstvo kojim se štite i brane prave vrijednosti. Vjerovatno danas teže ostvarivo nego ikada, i pored svih institucija, zakona, povelja o ljudskim pravima, tehničkih, tehnoloških, informacionih pogodnosti da ljudima život bude bolji. Znam, može mi se pripisati patetika, pominjanje Gorskog vijenca, viteškog načela (junačkog amaneta). Kada u jednoj skromnoj mladoj ženi u XXI vijeku prepoznate da žive, prirodno i spontano, uz sav napor i prepreke koje život donosi, upravo ta vrhunska načela, nepatvoreni sistem vrijednosti, koji je iskra života i garant opstanka naroda, osjetite divljenje. I optimizam. Opstaćemo, nekako. Lakše bi bilo opstati uz razumijevanje i solidarnost kod većine, uz uvažavanje pravog rada i napora, poštenog odnosa i povjerenja. Ali, taj nepatvoreni sistem vrijednosti često očuva mali broj ljudi. Kao da su čuvari sjemena koje isklija kad nevrijeme prođe. Među tim čuvarima bila je i Sloba.
Vlada koja je upravo preko ukidanja Zakona o majkama, bacila pod noge junački amanet, uvodi kazne za one koji ne ustaju kad se intonira državna himna!!!
Dogovorile smo da ćemo u avgustu obje biti na odmoru. A onda mi je stigla vijest u koju još uvijek prvo odbijem da povjerujem. Tek kada me tuga opomene na stvarnost, pristanem. Sloba je 11. avgusta umrla u četrdeset četvrtoj godini života. Upokojila se u Gospodu. Stigla je da završi srednju školu, osnuje porodicu, rodi i podigne troje djece, sa mužem i njegovim roditeljima i braćom izgradi kuću na Kakarickoj Gori... Stigla je čak i da godinu dana prima nadoknadu za majke sa troje i više djece. I da se ponada da će joj to omogućiti da malo predahne. Kad sam od nje ovo saznala, kao i da je napustila dobar posao održavanja poslovnih prostorija jedne firme, što je bio jedan od uslova za sticanje te nadoknade, osjetila sam onu vrstu bespomoćnosti koja ima ukus osjećanja krivice. Jer, bila sam među onima koji su glasali za Zakon o majkama, a poslije nemoćna da spriječim tu ciničnu odluku kojom je Zakon suspendovan, ali i po njemu ostvareno pravo. Sve u ime „zaštite“ državnog budžeta. Upoznala sam, lično - imenom i prezimenom, više desetina žena koje su to primanje ostvarile ili po osnovu radnog odnosa ili beskonačnog i uzaludnog javljanja na Biro rada, i po osnovu rođenja troje i više djece. Većini je taj prihod doslovno značio opstanak. Ili veliko olakšanje i zaštitu zdravlja i života. Za Slobu, kao i za ostale majke, nije bilo ni razumijevanja ni pravde od ovoga društva. Neke će, možda dočekati da se nepravda ispravi. Mnoge, kao i Sloba, neće. Ovo, možda, liči na optužbu. Ne, ovo je prigovor savjesti. Sopstvenoj kao i kolektivnoj. Niko umjesto nas neće sačuvati junački amanet, ni zakoni po sebi, ni političari, ni vlast. Ali, odgovorni smo ako pristajemo na ukidanje pravednosti i prava.
Na zaboravljanje etičnosti i solidarnosti.
Kao što je bilo u slučaju Zakona o majkama.
Sloba je suviše mlada otišla sa ovoga svijeta. Svijetla tačka su joj bila djeca, ponosila se njima. Dočekala da najstarija ćerka završi fakultet, da se sin zaposli poslije srednje stručne škole. Samo još dvije godine da i najmlađa završi srednju školu...
Kad sam se vratila u Podgoricu, otišla sam da i lično izrazim saučešće njenoj porodici. Prvi put ušla u njenu kuću.
Njena djeca su mi dala kutiju sa suvim borovnicama, sama ih je nabrala i osušila za mene. I teglu sa čajem, kiprovinom. Tako je Sloba, i poslije odlaska sa ovoga svijeta, pokazala plemenitost, brigu i pažnju.
Bonus video:
