Kad god se koji ministar prosvjete dohvati izmjena školske lektire - mada to ovdje već tri decenije više liči na brisanje “njihovih” nepoželjnih i dopisivanje “svojih” podobnih - sjetim se početka devedesetih. Naročito utjerivanja nove razvojne filozofije u kulturu i obrazovanje nakon uličnog puča koji je, ničim izazvano, dobio ime AB revolucija.
Prva posljedica bilo je uklanjanje crnogorskih pisaca. Za početak iz novina, časopisa, sa spiskova učesnika književnih večeri... A onda iz lektire i udžbenika, sa posla i iz života. Ne bukvalno, samo iz života u Crnoj Gori... Koju je Jevrem Brković morao da napušti nakon što je za njim izdata potjernica. I objavljena u Pobjedi, kao opravdanje unajmljenim barabama da u izdajnika i njegovu familiju opale koji metak. Srećom, svaki je tada završio na zidu dnevne sobe...
***
Na neke pisce uopšte nijesu trošili papir. Momir M. Marković je, umjesto potjernice, dobio metak upozorenja u ram od prozora, i to na četvrtom spratu. Pošto se ta mjera utjerivanja patriotizma nije pokazala kao efikasna, mobilisan je da komanduje jedinicom u pohodu na Dubrovnik. “Ovo nije moj rat”, rekao je, odbijajući da podijeli bojevu municiju. I - otišao, predajući dužnost zamjeniku. Posao u Pobjedi nije predao svojom voljom, kao ni sve ostalo što mu je silom vlasti oduzeto tokom narednih 30 godina.
Na Vita Nikolića nijesu potezali oružje, samo novčane kazne i bojkot tekstova. Kad se nakupilo dovoljno neobjavljenih, saopšteno je da on - odbija da radi. I da duže od pet dana nije dolazio na posao. Tako je u legalne tokove uveden otkaz koji je dobio zbog protivljenja napadu na Dubrovnik.
***
Kakva je to čistka bila! Svi kod kojih je primijećeno makar ono c od crnogorskog uklanjani su sa iole važnijih mjesta u medijima, muzejima, galerijama, domovima kulture... Onda je akcija nastavljena u policiji, školstvu, zdravstvu i ostalim državnim službama...
Uprkos tome, i ne samo tome, projekat nove razvojne filozofije zvučao je pučističkoj masi vrlo humano. “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”, “Muslimani crni vrani, crni su vam došli dani”, “Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate”, data je anticrnogorskom pokretu multietnička dimenzija kakva do tada nije zabilježena na ovim prostorima.
Tvorci i izvođači AB puča tako su započeli monstruozni plan oslobađanja Crne Gore od nje same. Zaludu sad krečenje i tješenje kako je ova vlast tada bila talac Beograda. Kakav talac, bila je saučesnik, potpuno ravnopravan, vrlo voljan i neviđeno poletan.
***
Moralno-političke domete nove razvojne filozofije vidjeli smo već u jesen 1991. Nova Crna Gora krenula je u najsramotniji rat u istoriji. Simbol njenog junaštva postalo je ubijanje baba po Konavlima, a čojstvo je poginulo čim je tridesetak hiljada rezervista prešlo crnogorsku granicu.
Ekonomsko čudo NORFIL-a, imali su državni projekti i tada skraćenice, prikazalo se godinu kasnije. Projektovana hiperinflacija zagrdila je onu najčuveniju, njemačku, iz tridesetih godina. Osiromašene porodice imale su samo dva-tri dolara da prežive. Ali, ne dnevno - kao po današnjim standardima gladi, nego - mjesečno. Još čuvam novčanicu od 50 milijardi za koju je, i to ranom zorom, mogao da se kupi jedan hljeb.
Rat je obrazlagan navodnom odbranom srpstva u Crnoj Gori i šire u regionu. U stvari, vođen je zbog moći, novca i teritorija. U sadejstvu sa hiperinflacijom, udario je čvrste temelje za poharu cijele države. I pretakanje svega što su ostavili omraženi stari komunisti u privatne džepove omiljene mlade oligarhije. Taj dio norfilovskog plana još traje.
***
Kakve sad veze ima priča o spoljnjem ratu i unutrašnjoj pljački sa reformom obrazovanja. Za one koji neće da pamte, nikakve. Onima koji otvorenog uma uče iz prošlosti jasno je da vijesti o nacionalnim pretumbacijama, i to ne samo u lektiri za osnovce, najavljuju besprizornu borbu za očuvanje moći po svaku cijenu.
To što će potpirivanje nacionalističkih strasti ko zna koji put poslužiti kao oblanda za neku organizovanu državnu pljačku - aerodromi, Buljarica, eksproprijacija, šta god - i ne mora biti tako strašno. Sve što oni danas otmu i pretvore u novac, kad-tad može da se ispravi, ili makar ublaže posljedice.
Za mržnju koju izaziva igranje sa favorizovanjem kratkoročno poželjne nacije, i to u pravilnim vremenskim razmacima, popravke nema. Kad zlo izmakne kontroli, nema povratka na početne pozicije. Ali, ni života u takvoj zemlji.
***
Svi koji toga nijesu svjesni, a još više oni koji jesu ali ćute, pomažu ovoj vlasti da istovjetnom prevarom tobož uzdiže različite nacije, preusmjeravajući na njih talas bijesa koji bi inače trebalo da se sruči na nju.
U normalnim uslovima, normalno bi zvučala vijest kako su u školsku lektiru vraćeni ili uvedeni pisci koji su nekad bili progonjeni ili ignorisani samo zato što su pripadali tada omraženoj naciji ili političkom pokretu.
Još normalnije, međutim, bilo bi bi da ispod njihovog djela stoji i propratno objašnjenje kako je, zašto je i koja je vlast to uradila. Ali, vlast je ovdje 30 godina ista i zato kod nas ništa nije normalno.
I nije uopšte bitno da li su ti pisci ovoj vlasti oprostili, važno je da ne oprostimo mi. I da djeca saznaju punu istinu, kako ne bi ponovila zločine odraslih.
***
Nažalost, ta istina se u našim školama ne uči. Zato vlast i jeste zadovoljna svojim učinkom, isto kao što je bila i devedesetih. Što god da je uradila od tada do danas, bar polovina Crne Gore bila je uz nju. Zbog toga što ne uključuje mozak i ne pamti da su ovdje te polovine vrlo promjenljive.
Crnogorsko-bošnjačko-albanska polovina kojoj se vlast danas dodvorava - od crkve, preko himne, do lektire - može opet postati žrtva. Dovoljno je samo da depees procijeni kako mu se za očuvanje moći i novca više isplati forsiranje one druge, u čije je ime devedesetih godina počinio neoprostive zločine. Ćerajući ne samo pisce, nego cijele narode. Ne iz školske nastave, nego iz života...
P.S. Živu glavu, srećom, iznio je prošle nedjelje Neđeljko Rudović iz Okvira. Ali, do riječi je jedva dolazio čak i uz povremenu pomoć domaćina. Živa se nije čula ni predstavnica države. Banak je čvrsto, poput najboljeg partijskog komesara, držala Marta Šćepanović. I najjači utisak ostavila pominjanjem nekakvih pravNosnažnih presuda. Ne znam gleda li ona Zadrugu, ali moja komšinica kaže da je prvi put za pravNosnažnost čula baš tamo, dok je neka starleta učila ostarjelu sudijinicu ispravnom izgovoru.
Bonus video:
