Srbija se tjesnacem između starletinog dupeta i okrvavljenih ruku haške bratije vozi ka EU kao rastandrkani autobus sa pametnom elektronikom za skupljanje keša. Nju su takvom napravili svi koji su ikad sijedali za volan
Odem neki dan na trafiku da dopunim „Bus plus“. To je onaj uvozni izum iz Đilasovih gradonačelničkih godina.U autobusu starom nekoliko decenija, koji ljeti grije a zimi je pun promaje, ekrančići, kao iz Zvezdanih staza, sa plastične kartice usisavaju pare. Ako na čipu imate premalo memorisanih dinara onda zvučnik kaže razgovjetno, da svi u autobusu čuju: “Nemate dovoljno kredita“.
Nije to loša metafora. Srbija je rastandrkani autobus sa pametnom elektronikom za skupljanje keša. Hibridizacija muzejskog i ultramodernog. Zemlja koja se napinje da bude nešto drugo, a ne može, jer je frankeštajnovsko srastanje starog sa naučnofantastičnim previše sporo i bolno.
Dakle, čekam pred trafikom da platim harač gradskom saobraćajnom preduzeću, a pogled mi već rutinski leti preko novina. Tačnije, preko onoga što se ovdje zovu tabloidi. Čikica sa sijedim brčićima me pomalo namršteno gleda sa naslovne strane jednog od njih.
Čovjek, kojem se u ime smjestila radost, u prezime šljiva, kojem je u naziv rodnog planinskog sela kod Žabljaka upisana paljevina, sluti novi rat. On je vojni penzioner i haški rekovalescent, pa valjda kao dokoni bivši oficir poražene vojske nema druga posla.
Pravo na mržnju
Premijerka ove zemlje bi me, moralna i čvrsto ljudskopravaški orijentisana, podsjetila, kao što je podsjetila kolege koje su je priupitale zašto osuđeni ratni zločinci dobijaju priliku da govore na tribinama ili da predaju mladim pitomcima, da je ratni zločinac koji je odslužio svoje punopravni građanin ove zemlje. Ana Brnabić, jer o njoj je riječ, postavlja retorsko pitanje: „...da li da dodatno budu kažnjeni“ jer ne smiju da se pojavljuju na javnim skupovima. „Gdje ćemo stati“, upitala je premijerka. Sva zabrinuta za ograničavanje prava na javno djelovanje. Liberalna, nema šta.
Ukratko, u prava ratnih zločinaca, prema tumačenju rodno svjesne i svjetski izverzirane premijerke, spada i pravo da javno veliča ubilački zanat i krvavo iskustvo. Sljedstveno tome u obavezu države spada zaštita tog prava. A u obavezu vladajuće stranke spada organizacija tribine na kojoj će se osuđeni ratni zločinac osjećati kao svoj među svojima. Pa kada upadnu „jurišnici“ jedne nevladine mirovne organizacije izražavajući glasno neslaganje sa takvom rehabilitacijom svega što je taj čovjek činio onda oni budu prekršajno gonjeni i osuđeni.
Sudski se ne može tolerisati da zločincu vičeš da je zločinac, jer on ima pravo da publici u građanski umivenoj atmosferi objasni da je nepravedno osuđeni patriota. E, tek što je ta presuda pobunjenim pacifistima na drugoj instanci potvrđena, mene sa naslovne strane tabloida zaskoči baš narečeni Veselin Šljivančanin. Dječak rođen u selu Palež kod Žabljaka, momčić koji je u Sarajevu išao u srednju školu. To je taj Obilić što je sa društvom sjebao Vukovar i time u očima svijeta konačno svrstao JNA u idiotske zločinačke organizacije. Onaj što je prema nalazima Haga imao sklonost ka mučenju zarobljenika.
Dok plaćam dopunu za „Bus plus“ čiča Veselin mi drečavim naslovom poručuje: „Moramo biti spremni za novi rat“.
Skribomanska haška bratija
U ovom ludilu ima sistema, pomislim. Nedavno sam i na Sajmu knjiga nalijetao na hašku bratiju. Nisam nešto primijetio da se književna zajednica uzrujala zbog skribomanskih osuđenika. Više joj smetaju starlete. Nebojša Pavković, recimo, mada opravdano odsutan jer izdržava kaznu u Finskoj, književna je zvijezda Ministarstva odbrane Republike Srbije. Kosovski ratni dnevnici će vjerovatno biti obavezna lektira za pitomce Vojne akademije. Jer tamo kao predavač zalazi još jedan haški osuđenik i Pavkovićev ratni drug - Vladimir Lazarević. A na bilbordima je povrh svega i Šešelj koji ni sam ne zna koliko je do sada mrzilačkih paskvila napisao i štampao za svoju izdavačku kuću „Velika Srbija“. To je lektira za novi milenijum. Tako mi od naše djece pravimo buduće heroje u budućim ratovima. Ima da se ugledaju na Pavkoviće i Lazareviće, na Šljivančanine i Šešelje ovog svijeta. Ako im se baš i ne svidi militarističko guslanje, onda je tu i naizgled bezazlenija toksična ponuda: Među herojima Sajma bješe i jedna potpuno nedužna civilna osoba, koja nikada nigdje nije bila u zatvoru, ako u to ne računamo „Zadrugu“. Kija, nova zvijezda knjigopisanija. Možda bi to bila bolja metafora za ovu zemlju. Srbija se provlači duhovnim i moralnim tjesnacem kao onaj autobus firme Krstić, između starletinog dupeta i okrvavljenih ruku haške bratije, u pravcu Brisela. Naginjući se onom desnom izduvanom gumom ka Istoku.
Revizionisti su saučesnici
Međutim, još uvijek postoje građani koji ne pristaju na takvu Srbiju. Oni smatraju da je istina moralnija od laži, da rehabilitacija žrtava ima veći prioritet od podilaženja zločincima. Da prepuštanje javnog prostora dokazanim zločincima nije ništa drugo do naknadno saučesništvo u zločinima koje su počinili.
Predsjednik i premijerka ne misle tako. Oni svesno učestvuju u rehabilitaciji ljudi osuđenih za najteža dela protiv čovečnosti, ubistva i progone.
Vlast koja tvrdi da se odrekla svog miloševićevsko-šešeljevskog naslijeđa na sve kritike reaguje cinično i ignorantski. Možda su te 2008. pragmatično promijenili politiku, okrećući se većem, zapadnom novčaniku, ali u njihovim pojedinačnim biografijama devedesete nikada nisu prepoznali kao suštinsku zabludu.
Oni sve više pokazuju da nikada nisu prekinuli vrijednosni kontinuitet sa tim gadnim vremenom. I tako žele da osiguraju budućnost? Oni se uklapaju u žalosnu postjugoslovensku sliku oduševljenih pristalica brutalnih učesnika rata koji svoje junačine poslije izdržane kazne ili oslobađajuće presude dočekuju kao zvijezde. Svako ko tvrdi da Šljivančanin ima pravo da nas opet plaši ratom, to pravo ne može osporiti Haradinaju, Oriću ili Gotovini.
Moralno posrnuće
Moralni osjećaj pocijepan u svom biću na empatijski dio za saplemenike i agresivni dio za inoplemenike jeste pretcivilizacijski stepen etičkog instinkta. To što je on još uvijek većinski ne znači da je bolji, već da se naše moralno posrnuće iz devedesetih još nije završilo.
Sve mi to prolazi kroz glavu dok plaćam harač gradskom porevozu i gledam ovog čiču na naslovnoj strani. Dobri moj komšija. Solidnog lika.
Sirota premijerka. Brine se gdje ćemo stati, ako spriječimo ovakve da uljudno govore to što su urlali devedesetih? Dok je nama takvih daleko ćemo stići. Sigurno opet u palež.
Bonus video:
