Malo je tvrdih političkih saveza koji se očuvaju decenijama i jedan od rijetkih takvih primjera jeste osovina Đukanović-Amfilohije. Ne postoji detalj iz njihove zajedničke vladavine koji bi mogao baciti sjenku na učinkovitu političku vezu, može se reći i duhovnu udrugu dva pastira koji vide ishod i ovoj posljednjoj krizi morala.
To što se horda pravoslavnih nevjernika buroka po crnogorskim gradovima, ne vidim drukčije nego kao krizu morala, i stvarno treba biti glup pa jednoj skromnoj demonstraciji mraka pridavati veći značaj. Mnogo je važnije odrediti šta se krije iza ovog pravoslavnog šita koji smrdi kao paganska kobasica.
Iza svega stoji, po mom skromnom mišljenju, savezništvo između Đukanovića i Amfilohija, koji su iz razloga političke prirode odlučili da vozdignu tenzije. Ili je to odlučio Đukanović, a Amfilohiju prepustio operativni dio posla. Ne znam kako njih dvojica komuniciraju, preko goluba, ili mu Amfi dolazi u san, no koordinacija je više nego očigledna. Samo hladna politička pragma stvara ekstremiste, one što se tove mrsom, oslobođeni posta i molitve, i puštaju u svojoj zadrigloj supstanci na inovjernike u vremenu krize.
A nema većeg interesa za starog Đukanovića od krize. Jedini način da ostane na vlasti u ovako šupljem sistemu jeste da ga građani i ostala marva u tome podrže. Jedini način da podržiš Đukanovića je kriza u kojoj političke stavove okrećeš na ratni mode; onda kad civilni stavovi prestaju da imaju smisla. Đukanoviću je nužno potrebna takva situacija. U mirnodopskim uslovima on je prevaziđen model. Milo stoga teži mistifikovanju nekakve velike političke borbe, odnosno ulaže u epski teatar, bira devedesete kao podžanr u kom će njegova dignuta obrva ponovo dobiti smisao.
Kad je god trebalo da se odigra na tu kartu Amfilohije je bio pri ruci, da bude vrhunsko strašilo glasača. Guslao je i puštao raskošan bariton, konsolidujući u jedan tabor ne samo manjine u Crnoj Gori, već i građane vične lijepom ponašanju i sapunu.
Podsjetiću na makar tri ključna događaja. Prvog se slabo sjećam, bilo je to oko Malog Božića 1998. godine kad je nekakva masa u centru Podgorice uzvikivala "Amfilohije Turčine". Naravno da je riječ o rascjepu DPS-a u kom je Amfilohije mudro izabrao stranu onog kod kojeg je bilo više municije, uličnih vojnika i kriminalnog potencijala da se ostvari politički cilj. U tom trenu Amfilohije, jedan od uglednijih građana ove države, zapravo se opredijelio za domaću mafiju i okrenuo leđa širem kriminalnom miljeu, što je i dokazao 2006. godine, više nego korektnim tihovanjem u danima referendumske kampanje.
Treća tačka apsolutnog saglasja između Amfija i Mila bijaše 2005. godina kad je veća polovina crnogorske ekonomije prodata tajkunčini Deripaski. Kao slučajno, istog ljeta kad se prodavao KAP, oči "vjerujućeg naroda" nisu bile uprte u titogradski aluminijum, koliko u metalnu kućicu na vrhu Rumije. Baš je prodaja crnogorske ekonomije utrevljena kad je vojska podigla crkvu na vrh - i toga se svi sjećaju. Samo što se niko ne sjeća da je crkvu do barskog parohijskog doma sprovelo auto policije.
I tako - dosadilo više nabrajati. Izbori se bliže i marveni pazar je otvoren. Milo je odigrao potez sa nekakvim predlogom zakona. Navodno hoće da podruštveni određeni dio crkvene svojine koju je Amfilohije upisivao na svoje ime u godinama velike magije devedesetih. U istom kontekstu pominje se i godina 1918. kao relevantna pravna činjenica ovog sistema koji je vjekovima zidan na suvom pravu i jurističkoj praksi.
Premda je Hristos Nazarećanin izričit u naredbi da se imovina razda sirotinji, crkva brižno čuva najbolje lokacije, brani se na ovim javnim raspravama gnusnim primitivizmom svojih odličnika i pastve. U tom providnom prdoklaču koji glumi nekakav društveni pogon i raspru, proći će nam jesen. Važno je premostiti do Nove godine i Božića kad se očekuje vrhunac u vidu otrovnih zdravica, kletvi i vatrometa. A onda polako, u novu, pravoslavnu, izbornu 2016. godinu, sa jasnim ciljem i podijeljenim ulogama. Što se imovine tiče, crkvene, društvene, privatne, tu ne očekujem značajne potrese i vjerujem u kompromis dva mudra čovjeka sa početka priče, dva stara ratna druga koji znaju da ima dovoljno za oboje. Jer njihova najveća imovina jeste zajednička vlast nad bravima. A čiji su bravi, toga je i livada.
Bonus video: