Ove godine, navršava se osam vjekova od kada je engleski kralj Jovan Bez Zemlje, juna 1215. godine, donio Veliku Povelju Slobode: Magna Carta Libertatum. Povelja se može smatrati važnim pravnim aktom u evropskoj pravnoj istoriji, kojim se ograničava apsolutna volja suverena. To predstavlja osnov za uspostavljanje vladavine prava i zakonitosti na kojima se temelji moderna demokratija. U paragrafima 39 i 40 teksta Povelje kaže se da pravo i pravda ne smiju biti uskraćeni nikom i da slobodan čovjek ne može biti lišen svojih prava.
Iz toga proizilazi da su prava neodvojiva od slobode i koncepta slobodnog građanina. A to uključuje i odgovornost i obaveze u ispunjavanju individualnih prava. Levinas je kasnije dodao da odgovornost nije u pasivnom životu sa drugima, već u našoj odgovornosti za drugog. Drugi me se tiče, on je svrha mog djelovanja, prema njemu ne mogu da budem ravnodušan. Njegova sloboda je uslov moje slobode.
Pitanje prava čovjekovih i slobode usko je vezano sa pitanjem moći u političkom i društvenom životu. Ko ima moć? Kome ona treba da pripada u zajednici? U čemu je njen legitimitet? U kakvom su odnosu pojmovi koje analizira sjajno Hana Arent: moć, nasilje, snaga i autoritet.
Pitanje moći je prvo pitanje politike. Pitanje vlasti, vršioca vlasti i određenje ko treba da upravlja državom. U antici, Platon je zaključio da državom treba da upravljaju najmudriji. Dakle, njima treba dati moć jer oni razumiju principe na kojima se temelji društveni život. Za Makijavelija moć treba da imaju beskrupulozni. Po njemu, samo ljudi lišeni morala mogu da budu uspješni u politici. Kod Marksa, moć je pripadala naprednoj klasi, radnika-proletera, dok je za naciste upravljačka moć trebalo da bude rezervisana za povlaštenu arijevsku rasu. Manjkavosti ovih rješenja pokazali su se u istorijskoj praksi...
Svako davanje prekomjerne moći nekom pojedincu, pa makar on bio veoma uman, ili parcijalno nekoj klasi ili naciji, na kraju se završalo u nekom obliku despotizma i težnje da se moć apsolutizuje i prigrabi za sebe ili svoje ideološke istomišljenike.
No, najvažniji dopirinos evropske prosvijećenosti jeste ideja koja nadilazi parcijalnosti u političkom životu. Utemeljenje pravne svijesti je civilizacijsko dostignuće. Džon Lok kaže tamo gdje prestaje zakon počinje nasilje.
Epoha prosvijećenosti nosila je sa sobom veliku ideju konstitucionalizma, a to znači da institucijama ograničavamo moć i da se moć vlasti reguliše ustanovama i zakonima. Ustav je hladan tuš kojim se hladi pregrijana politička volja i zaustavlja primatom pravne volje. Zato, Habermas ističe da moderna demokratija funkcioniše upravo zahvaljujući konstitucionalizmu.
Ideja konstitucionalizma u temelju je modernih političkih zajednica. Još Aristotel je znao da svoju tipologiju ustava izvede na bazi različite tipologije moći. Očigledno, da se pravnim okvirom uspostavlja važenje političke moći. U biti, pitanje demokratije je pitanje ograničenja moći, ali demokratskim načinom. U prirodi moći je širenje moći, a politika je borba za moć, odnosno vlast. Ograničenje moći, da ona ne bi prekoračila dozvoljene granice i postala sve-moć, prvo je pitanje demokratije. Time se istovremeno, uspostavljaju regulative za konstituisanje političkog poretka. Hana Arent podvlači da ustav obezbjeđuje legitimnost države ali i legitimnost u državi, a to znači da je ustav ono mjesto u kome novoustanovljeni poredak traži i uspostavlja sopstvene principe. Ukoliko pravna država stvarno funkcioniše, to je dobar model da se suspenduje svačija samovolja, naročito vršioca vlasti.
Monteskje je razumljivo prvi shvatio da moć ne može da bude monolitna, koncentrisana u jednoj grani vlasti. On govori o podjeli moći na različite sektore vlasti od kojih je svaki autonoman. No, moderni konstitucionalizam temelji se ne samo na podjeli moći, već i dekonstrukciji moći kroz ideju individualnih ljudskih prava. Ustav garantuje osnovna ljudska prava, opštim konsenzusom na kome bazira svoj legitimitet. Ustavom se garantuje ustavnost političkog sistema, ali i princip važenja čovjekovih prava, na čemu se temelji kohezija političke zajednice, utemeljenost njenih ustanova i institucija. Tokvil kaže da demokratija nije samo forma vladavine, već i osobita politička kultura. Njenu suštinu čini konstitucionalizam kao temelj moderne građanske države. Time se i Šmitovi argumenti, njegovo suprotstvaljanje liberalizma i demokratije, može sagledati u novom svjetlu.
Politička kultura u dubljem smislu i tradicija političkog nasljeđa, ulazi kao ključna ideja na kojoj se bazira ustav. Konstitucionalna kultura mogla bi u tom smislu da doprinosi stvaranju ustavnog identiteta čime bi se ograničavali prostori za ekstremne nacionalizme. Kroz neku vrstu ustavnog patriotizma, građani se obavezuju na poštovanje vrijednosti koje nam omogućavaju da živimo (za)jedno. Ukoliko se moć temelji na ideologiji, naciji, klasi, a sada sve više u postmodernom dobu na novcu, interesima, pohlepi, kao nekoj vrsti Levijatana, razara se mogućnost njene stvarne demokratske legitimnosti na ustavu.
U antici, politika je imala vaspitnu ulogu: da građane obrazuje u vrlini (arete) koja bi služila dobrobiti polisa. Moderne zajednice, utemeljene na ustavnoj demokratiji, imaju za cilj da se na bazi ljudskih prava konsoliduju. U vremenu u kojem živimo, to se ponekad čini utopija. Ekonomska i politička kriza, populizam i nacionalizam fanatizam, lijevi i desni, obavezuju nas na dublje preipsitivanje ideje konstitucionalizma, danas. Kao i ključnih pojmova političke teorije; moć, vlast, nasilje, ideologija, utopija, tradicija i modernost. Još je Veber isticao da je suština moći da se vlastita volja nametne drugima. Sve perfidniji oblici nametanja volje, koriste moderne tehnologije i medije, da bi maskirale svoje prave namjere. To najčešće znači interese profita i tokova novca. Skrivanje iza ko bajagi procedura i institucija u kafkijanskom smislu takođe je opasan izum sadašnjosti. Birokratizovani aparati postaju skrivalice za nezajažljive interese i širenje finansijske moći.
Da se vratimo na početak. Koliko smo stvarno napredovali u pravcu koji je zacrtan još Magna Cartom. Da li možemo u budućnosti predvidjeti neku vrstu ekstra ustavnosti evropskog, pa i svjetskog, konstitucionalizma, koji ne bi bio samo mrtvo slovo na papiru. I ne bi bio još jedan birokratski mehanizam - ustav bez stvarne konstitucionalne moći. Time bismo bili lišeni univerzalnih principa na kojima bi se mogao stvarati duh opšteg zajedništva, ali ne kao utopija, već djelotvorni mehanizam u praksi. No, u svjetlu pomenutog, mi još nijesmo ni u šta sigurni. Da li se svjetski poredak kreće ka monističkom ili pluralističkom modelu... ima li progresa ili ne, ili ćemo biti zatečeni nekim novim mogućnostima?
Bonus video:
