Znate onu priču kada jedan od supružnika, uhvaćen u prevari samouvjereno ubjeđuje onog drugog da nije sve baš tako - vjeruješ li ti meni ili svojim očima.
E pa na to me podsjeća obraćanje medijima i javnosti ministra Pavla Radulovića, ako se uopšte tako može nazvati onaj bezobrazluk i višak testosterona primjeren noćnim klubovima u koje pristojan svijet rijetko zalazi.
„Vidite li vi ovdje da je izmješteno korito Tare?... Ili je izmješteno korito ili je voda skrenuta do izgradnje stope mosta...“, nabrijano odgovara ministar Pavle novinarima.
Ne vidim da li je izmješteno korito ili skrenuta voda, samo na svim snimcima vidim da su bageri nagrdili taj dio korita i Taru i da najvjerovatnije nikad neće biti kao što je bilo.
Nije toliko ni bitno je li korito izmješteno ili promijenjen vodotok, ali je nemoguće da za premoštavanje Tare nije bilo drugih inženjerskih rješenja, kojima se ne bi diralo u zaštićenu rijeku i uništavala njena fauna. Po logici ministra, vladinih i kineskih projektanata, za most preko Bokokotorskog zaliva - ako odluče da i to parče Crne Gore skinu sa UNESCO liste - mora se nekako ispumpati more ispod Veriga da bi postavili njegove stope.
No, Radulović je u ovoj priči manje bitan.
Krenimo redom.
Tokom svakog izbornog ciklusa, koji se nije nužno poklapao sa mandatima vlada, izvršen je po jedan krug pohare Crne Gore. Od Jugopetrola 2002. godine, preko Telekoma i KAP-a 2005, buma nekretnina i spasavanja Prve banke, Miločerskog parka do najkrupnijeg zalogaja - autoputa od „niđe do niđe“. Na kojem će, evo i to nedavno saznajemo, maksimalna dozvoljna brzina biti 80 do 100 km/h. Koliko i na svakoj brzoj cesti po Evropi kojom smo, da je Vlada poslušala Evropsku investicionu banku, mogli spojiti primorje sa granicom sa Srbijom po istoj cijeni kao za ovo parče autoputa.
Nego ko zna šta ćemo sve saznati do kraja izgradnje ove dionice.
Ali ono što smo znali, mogli ili možemo pretpostaviti je sljedeće:
- Da je Milo Đukanović odlučio da izgradi dionicu autoputa kako bi sebi podigao spomenik za vladavine, u materijanom obliku. Kad su Hrvati most kod Dubrovnika mogli nazvati po Franju Tuđmanu, mogli bismo i mi ovu dionicu autoputa nazvati po našem ocu nacije, jedan od ova dva sporna mosta na Tari po ministru Pavlu, a čvoru na Smokovcu tepati Ivanova ili Osmanova petlja.
- Da do koruptivnih radnji ne dolazi prilikom sklapanja ugovora, nego prilikom ugovaranja aneksa.
- Da ćemo na kraju platiti preko milijardu eura i to bez bez kamata.
- Da će se kasniti sa izgradnjiom kao što se kasni sa svim u Crnoj Gori.
- Da će autoput svečano biti pušten u rad nekoliko mjeseci pred izbore 2020, iako vjerovatno neće biti tehnički primljeni svi njegovi djelovi ili kako li to već ide kod autoputa.
- Da su odreda u jugoistočnoj Evropi padale vlade, a premijeri, ministri, konsultanti završavali u kazamatima upravo na ovako krupnim projektima.
Vlada je na svojoj FB stranici postavila odgovore ministra na pitanja novinara. Ispod snimka je bilo 50-ak komentara među kojima i oni tipa „Bravo, Pavle“, „Bravo, ministre“, „Svaka čast, tako se priča sa novinarom, koji nema pojma“...
Ne znam da li će neko od uključenih u „posao milenijuma“ za Crnu Goru imati posla sa pravosuđem za koju godinu. Koliko je dokumenata vezanih za dionicu autoputa proglašeno državnom tajnom, ne bi me čudilo.
Samo znam da svako ko nije pomislio “bravo, Pavle” i ko više vjeruje svojim očima nego Pavlu treba da bude ponosan. U društvu u kojem polusvijet tumači Kiša i Njegoša, gradonačelnici pozorište i glumce, a političari istoriju, najbitnije je ostati normalan. I ne držati glavu ni u koritu, ni u vodi.
Bonus video:
