Bio je tamo negdje u Nišu gradonačelnik opštine Pantelej (g-din B. Vasiljević), koji je doveden po partijskoj liniji patetike-patologije, koja zvanično vlada Srbijom od 2012, a koji se hvalio da “zarad građana” zaobilazi zakone, a kako, “bi im učinio i izašao im u susret” (izvor: B92/2016). Sjećanje se slučajno vratilo, dok se gledao ministar turizma i ekologije, koji je u Reflektoru (TV Vijesti, 30.10.2018.) sve uradio da bude nedostojanstven prema voditeljki, što je pokazatelj da nije shvatio šta je pristojnost voditeljkinog nepotkupljivog prava da postavlja pitanja. No, poraz odgovornog javnog administrativca bio je vidljiviji kroz nepatvoreno muškadinstvo prema g-đi Ćalović-Marković. Partijski je zaboravio da joj je ono ogavno razvlačenje prije neku godinu poništilo kriptonite, pa je on, intelektualno i činjenicama, bio neuspješan u pokušaju da zgazi. Ministar ima ljudsko pravo da se ne slaže sa ženama, sa kojima je dijelio emisiju. Ipak, njegovo korišćenje “zarad građana” semantički, sintaksički, životno, politički je arhaična floskulica. Taman po ustajaloj prtini pantelejevsko-tomaševskog muljanja nekonkretnošću, a na štetu ekonomskog razvoja zemlje.
Zato je ovo osvrt, unaprijed osuđen na beskrajnu strukovnu tugu.
Odluka je već donešena. Dizači-ce ruku iz onoga što bi trebalo da je uzvišeni dom građanki-na zemlje, ovjeriće zakon koji ugrožava imovinska prava. “Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji” (br. 23/1-48-4 (4999XXVI) od 17.07.2018.) je na dnevnom redu CG parlamenta.
U predlozima oko eksproprijacije pravnici-e koriste izraze, kojima okreću leđa svojoj struci, ako su ikada znali šta im je struka, odnosno šta znači služiti pravu, zakonu, moralu, etici, pravdi. Sve što su ikada učili, čak i možda naučili, od profesora B. Mitrića, stavili su pod noge i gaze ga, u neskrivenoj slijeposti odsustva znanja i korisničke nesebičnosti, a što se laički čita iz predloga.
Najzanimljivija potrošnja riječi, bez činjenica, tokom sprinterske skupštinske rasprave bila je od poslanice, jedne od predlagača. Alternativnim faktima pozvala se na put, koji treba da se izgradi za projekat Luštica naselja. U ovoj našoj nedođiji, vrapci na grani znaju da njen “moćni” kolega ratuje sa svakim segmentom ovog projekta, pošto mu ne može biti da “štrabahuje”. A, kako je to projekat gdje je investitor radio i radi sa lokalnom zajednicom, to mu vladajući poslanici-ce ne mogu oprostiti, pa je pominjanje tog projekta dimna zavjesa za lakovjerne.
Zato ovo nije zakon oko Luštice. Egipatsko-švajcarski investitor će iznaći rješenje sa komšijama, čak i bez neefikasne države, uz proaktivne lokalne samouprave. Kao što to radi skoro deset godina. Uz napomenu, da je bilo koji predmet eksproprijacije javno dobro (član 7 Zakona).
Nije ovo zakon ni oko Buljarice. Čuvena “močvara” (citat ministra finansija 2015, i njemu pognutog profesora procjene sa UCG Ekonomije) Buljarice se ne može silovati, i kad se donese ovaj zakon osakaćivanja prava u zemlji. Tamo su zemljišni zapisi davnašnji. Ako se matematički može očekivati da naši sudovi budu “račundžijski potuljeni” (Paković, Danas, novembar 2018.) i potunjeni, taj najvažniji bespogovorni podatak, koji vladajući poslanici-ce zaobilaze, poštovaće evropski sud.
Ovo je zakon protiv Milodarke. Njoj, zbog godina, ne mogu javno-fikserski smjestiti ogavne štipaljke sa kučićima. Stoga se mijenja zakon; da se doskoči Milodarki, da se ospori Milodarka. Ona je nulti pacijent. Kad nju nominalno savladaju, svi će ostali luštičani i buljaričani suštinski završiti da se žale Strazburu.
A, ko bješe starica sa Smokovca? Milodarka je penzionerka - četvorodecenijska zaposlenica javne uprave, sa besprijekornim iskustvom oko šticunga iz 90-ih. Čita sve. Ona ih sve zna, odnosno najbolje se sjeća koliko malo znaju. Poznaje procedure javne administracije, bolje od svih njih zajedno, uključujući i brda novih papirčina. Razumije mnogo što-šta.
Kad su se prije desetak godina počele sjeći gornjo-donjo-mrkaste vrpce oko spota oko autoputa, otišla je u penziju. Tamo nadomak Podgorice, u Smokovcu imaju značajan broj hektara zemlje. Skućila je očevinu, uz brata. Podigli su vinograde i voćnjake. Sve im buja na imanju; kao da ga dotiče nevidljiva ruka najčistijeg.
Nedavno je javno (19.10.2018.), u građanskoj hrabrosti spoznaje da je petlja na Smokovcu unutar projekta izgradnje autoputa, stavila javni interes ispred ličnog. Iako je odradila solidne preduzetničke projekte (da li se iko više sjeća šta to bješe preduzetništvo u ovoj zakulisnoj politici samoporaženih neoliberala?), koji vjerovatno dokazuju da poljoprivreda može dati značajan povraćaj investicija (po njenom veći od benefita autoputa), zna da je sada vrijeme da se povuče, a kada joj se isplati, kao i komšijama, “pravična naknada” (član 58 Ustava Crne Gore) vrijednosti lične svojine.
Zna se da će Milodarka biti i tvrd orah i voćka čudnovata, idealni testni kunić. Ako novim predlogom zakona ona bude ućutkana, sve nadolazeće armije građanki-na za naredne faze izgradnje autoputa su kratkoročno ubrzano rješive, po šablonu koji će trajati do evropskog suda, a onda neka naredne generacije dobiju još jedan račun za isplatu, kroz milione obeštećenja iz javnih sredstava.
Ućutkati Milodarku je nemoguća misija. Iako više nema buldožersku snagu, sporost njenog traktora je faktički nezaustavljiva. I, živjeće sto godina.
Zato je ovaj predlog eksproprijacije model obezvređivanja prava; odnosno predstavlja smrzavajuće izazivanje komatoznosti sudija-ica zemlje. Ode nam pravo u bolesnički krevet, onu postelju nepokretnih i nesvjesnih, zakačenih za uređaj za disanje, čije dugme “on/off” ne drže, razvoju posvećeni, političari-rke. Tako će i moja ekonomija izgubiti, uporedivo sa poharama neoliberalne privatizacije.
Sažeto, da bi se pobijedila Milodarka, uveo se, prvo, sistemsko-nepravnički institut hitnosti/“bez odlaganja” (članovi br. 28/29/29a), koji ukazuje na nemaskirani totalitarizam. Drugo, uveo se institut ulaska u tuđu imovinu (član 29/29 a), onako bez suda, što je mnogo više od pomenutog staljinizma. Stigli smo do kulturne revolucije Dalekog istoka. Zar to nije prepoznatljivo, zvukovno-najmilija melodija za poglavlja 23/24 Acquis-a, taman kako EK-ratama odgovara, a da nastave da lokalno tapšu po ramenima?
Oba instituta su zaobilaženje, prije svega, upravnih sudskih organa. I, to ne zbog ukidanja biznis barijera. Jednostavna nedavna praksa ovo bolno dokumentuje: to je onaj sud, koji je zaštitio Telenor, komercijalnu kompaniju, kada su poreznici i resorno ministarstvo, kao drugostepeni organ, sprovodili svoje poresko neznanje kroz “tužbu koja ne odlaže rješenje”, a koje je bilo i nelegalno i nelegitimno. Ta bruka udarnih nosilaca javnog finansijskog sistema ništa nije naučila intenciono pravno “zakržljale” poslanike-ce. Znaju: treba se spriječiti skoro petogodišnje čamljenje na udarnoj adresi administracije, a kako bi se zaustavilo seljenje iz fioke u fioku istog hodnika. Sud je onda skoro bez napora utvrdio da se nisu poštovale ni procedure ni zakon.
Zato se sada kreiraju skrivena vrata/invalidska štaka, da se preko-noći realizuje ishitreni cilj i uđe u posjed tuđe imovine, po sili glumljenja zakona. Predlogom predmetnog zakona treba se sve uraditi da tri sudska vještaka igrokazno zamijene/prestignu sud, a koji će, po metodologiji resornog ministarstva (MF), određivati ustavno definisanu pravičnu naknadu nepokrenosti, u netržišno-birokratski izabranoj petočlanoj komisiji (član 22, stav 2 predloga). Ovaj krajnji predlog, krucijalno uzurpiranje imovinskih prava, da nije “urnebesno smiješno” (citat, Skrozza, Vreme 11/2018), bio bi užasno sistemski tragičan fakat.
Sudski vještaci su vladari zaostalog? znanja, neintelektualnog promišljanja, i metodološkog fokusa skoro pa zaleđujuće nepismenosti (dužno poštovanje premalom broju stručnjaka, koji ne mogu promijeniti stvarno stanje). To su gorde bakljonoše regulatornog talibanstva u našem sistemu.
Tako da predlozi oko ekproprijacije, a da bi se pobijedila obrazovana starica, oburdaće ispod-površine ključne potke sistema. Formalno/nominalno Crnu Goru će ostaviti zauvijek okrnjenom, ranjenom, a kao što su obilježene budističke statue u avganistanskim stijenama. I, tako će konačno biti jasno da su raspojasani neoliberalci štetniji ekonomskom razvoju od bilo kojeg totalitarca, pošto ne štite i ne zastupaju privatnu svojinu.
Pred kraj, ređaju se neodgovorena pitanja: zašto su naši pravnici-ce uvijek prostirka političarima da unište, uđu u tuđe bez tržišne nadoknade, pa im sluganjski nalaze opravdanja da se skuči definicija pravične naknade? Zašto služe i neživotnosti, i nepravu po najboljem tragu EK nevladavine prava? Radi jasnosti - pravična naknada je ona cijena koja prikazuje izgubljenu dobit (“izmakla dobit”), onaj isti princip primijenjen na “limenku”, koja je dodijeljena fizičkom licu “za štetu”. Zar pravnici-ce nemaju obavezu da sudsku praksu, jednom postavljenu, primjenjuju u narednom periodu, a radi konzistentnosti i uvezivanja pravnog lijeka, posebno tamo gdje je privatna imovina važnija od tržišnog sticanja, posebno za imanja, koja imaju ekonomsku budućnost?
Ugledni pravnici nekako su nam pokazali da pravo “snom mrtvijem spava”, pa na obzorju nema “siraka tužnog među vihorove” da sačuva nadu. Milodarka sa očevinom, kao i luštičani/buljaričani, ona su djeca sa Cetinja onomad oko Gimnazije; ova nova djeca, koja u Baru brane čemprese od zlokobnosti đuturuma partijstva i lažnog bezbjednjaštva.
Što ne mijenja činjenicu da Crnoj Gori treba znanje naših pravnika-ca o suštini duha zakona za sve, po tragu forme prava za sve. To jestj, potrebno je da od njih konačno naučimo šta znači divni citat prof. Bogićevića o sjajnim otišavšim pravnicima povijesti zemlje, o tome da su: “izvori crnogoroske pravde i pravice” (05.11.2018). Ili, će ono dugme za kiseonik zauvijek utuliti svjetlo.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
