Potjerali su nas spomenici, samo još u snovima da počnu da nas posjećuju. Bivši junaci, očevi nacije, vladari, pjesnici jašu na doratima, poziraju i gledaju na nas male i grešne da ne pogriješimo, da se ne opustimo, da ne skrenemo sa pravog puta. Sapliće nas istorija, politika i poneki stih, navalile identitetske dileme, zapteljali smo se kao pile u kučine. Taman preskočiš istoriju, dočeka te politika, pa nagrnu stihovi, nemaš nikakve šanse da pobjegneš iz toliko zamki i dimnih zavjesa koje smišljaju. Iskuliraš politiku, ali onda postaješ sumnjiv, jer kako je moguće da te ni istorija ne interesuje, a ako i znaš stihove, postavlja se pitanje zašto baš te i zašto baš tih pjesnika? Kakav si ti to čovjek, ako ne reaguješ? Kako god da se izjasniš o nekom konkretnom spomeniku kod nas, znaš da ćeš pogriješti, javiće se makar polovina oponenata tvom mišljenju. Ako se nastavi sa ovakvom dramom oko postavljanja spomenika, svaki novi dovešće nas u predvorje konflikta i sukoba. Nas spomenici i pjesnici ne okupljaju, naprotiv, umnožavaju naše podjele… Mi se ne bijemo oko poreza, plata, skupe potrošačke korpe, oko prodaje đedovine, rijeka, šuma, brda, plaža… ali dirneš li nam u spomenike, to je rana po sred srca. Nema te matematičke operacije koja bi mogla plastično da prikaže kako se mi dijelimo. I bez povoda, a tek oko konkretnog, e tu smo jedino daleko od jednoumlja. Problem je i to što dok se javnost svađa oko spomenika i pjesnika, krupni kapital povlači najbolje poteze. Odgovara mu takva užarena polemika u javnosti dok pjenimo upinjući se da utjeramo pamet onima drugima, krupni kapital koristi priliku nepogrešivo i daje čitavom društvu šah mat. Kad se sve otkrije, naknadna pamet biva slaba utjeha…
Sumnjam da je Josip Broz Tito mogao i pretpostaviti da će njegov duh ovoliko uznemiriti javnu scenu u Crnoj Gori 38 godina nakon njegove smrti. Ali sada Broz ne ugrožava popularnost političara i javnih ličnosti, više im služi kao dimna zavjesa, mamac za skretanje pažnje. Odavno Broz ne gleda đake sa druge strane bukvara, ali je njegov lik skoro četiri decenije nakon njegovog upokojenja motiv starim i novim podjelama u Crnoj Gori. To što je Glavni grad Crne Gore nosio 47 godina Titovo ime ostavilo je dubok trag. I projektanti podjela kod nas majstorski koriste lik i djelo nekadašnjeg maršala.
Odlivak bronzane skulpture maršala Josipa Broza Tita kao da je već krenuo iz kasarne Masline, ali se još uvijek nagađa gdje bi mogao biti postavjen u Podgorici. Na poslednjoj Skupštini Glavnog grada pominjano je da bi skulptura zamišljenog Josipa Broza mogla završiti u parku pored Hotela Podgorica, u istom onom u kome nestaju zelene površine. Makar će ga obasjavati odsjaj staklene fasade sa poslovnog solitera dvanaest spratova visokog, koji se zaštitnički nadvio nad sam hotel. Biće maršal, ako ga postave u tom prostoru, na uvidu i svima koji koriste usluge bazena, navijača koji redovno prate košarkaške i rukometne utakmice. Taj odlivak Titove skulpture čiji je autor Antun Augunstinčić, napravljen je 1948 godine. Po nekim podacima, to je u kasarni Masline peti odlivak pomenute skulpture, ali ima informacija da ih na prostoru bivše Jugoslavije ima četrdesetak.
Eto, i veliki natpis Tito na Dečiću podijelio je i ljude u Malesiji. Jedni su za to da se natpis obnovi i održava, drugi to smatraju provokacijom.
Ali ne svađamo se u Crnoj Gori samo oko Titovog imena i vremena kome je on simbol.
Podjestimo se da je tjelohranitelj morao da čuva spomenik posvećen vojvodi Mirku Petroviću i oslobodilačkim borcima postavljen na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Protiv postavljanja obeliska najviše su se bunili Kuči zbog toga što je Mirko sa svojom vojskom predvodio poharu Kuča 1856. godine, a kada su, prema istorijskim izvorima, stradali djeca, žene, starci… Nakon nekoliko mjeseci tjelohranitelj je povučen sa tog posla, plaćan je novcem građana Podgorice, jer niko nije napadao na spomenik, za koji Kuči tvrde da se nalazi na njihovoj teritoriji.
Moj prijatelj živi u Nikšiću i prije nekoliko dana došao mu je sin, osnovac, sa pitanjem: “Tata, ko su bili komiti?” U Nikšiću planiraju da podignu spomenik komitima. Čovjek je sjeo za kompjuter, ukucao crnogorski komiti i uz pomoć Wikipedije eto kratkog istorijskog časa: “Crnogorski komiti su nastali u ljeto 1916. godine, poslije raspuštanja crnogorske vojske. Od 1916. do 1918. godine crnogorski komiti su vodili borbu protiv austrougarske okupacije. Komiti su se organizovali po teritorijalnoj pripadnosti... Imali su veliku podršku kod stanovništva koje ih je obavještavalo o kretanju neprijatelja, sakrivalo i hranilo.”
Sjetimo se samo koliko su javnost uzburkale najave postavljanja spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru.
Mještani sela Slatina kod Andrijevice prošle godine morali su da uklone spomenik Puniši Račiću, trostrukom osuđenom ubici hrvatskih parlamentarnih zastupnika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Statua Đerđa Kastriotija Skenderbega biće postavljena na kružnom toku, u centru grada, kod zgrade Opštine Ulcinj.
Ulcinjani su dobili saglasnost Ministarstva kulture.
Albanska alternativa najavila je postavljanje spomenika Skenderbegu na dvije lokacije u Opštini Tuzi, u samom centru i u Zatrijepču.
I dok nas spomenici progone u snovima, politika uljujkuje kako je sve u najboljem redu, a stihovi podsjećaju da smo nekad imali entuzijazma i duha u našim malim životima, krupni kapital nas gleda sa visine kako se glođemo mali i nebitni i nemoćni pred njegovom veličinom i moći. Tu nam ni Tito ne može pomoći!
Bonus video:
