Bordel

Nekoliko prošlonedjeljnih događaja upućuju nedvosmisleno na parodičnu prirodu politike i, uopšte, javne scene u Crnoj Gori.

Ipak, u oštroj konkurenciji, kako se to kaže, moji ovonedjeljni favoriti su - nikšićki komunisti. Pri čemu i ovu nominaciju valja shvatiti sasvim parodično. Nema tu ni k od komunista. Havelu pripisuju izreku da su “od komunista jedino gori antikomunisti”, ali, mislim da bi ovdje odgovarala formulacija da su od svih gori - stari komunisti. Naime, ta gospoda, odnosno drugovi, bez problema već tri decenije gledaju razur sopstvenih ideala, države koju su stvorili, sistema vrijednosti na kom su gradili svoj svijet, sve to im se odvijalo pred očima, takoreći. Pojava novog fašizma, ogavni pobjednički ples kapitalizma koji će unazaditi čitavu planetu, nove forme neslobode i do neba vrišteće nepravde... sve to se dešava svuda oko nas. Ali, vajni stari nikšićki komunisti ne vide ništa od toga. Gdje su bili da se oglase dok su njihovi sugrađani nadahnuti četničkom ideologijom išli da razaraju gradove bratskih naroda? Ali, u moru ilustracija baš takve stvarnosti, ono što je njih navelo da se oglase jeste - moguća LGBT parada u Nikšiću. Izgleda da su definitivno najbolji komunisti izginuli u ratu, ovo što je ostalo ne zaslužuje ime koje su nosili istinski heroji spremni da glavu izgube zbog svog i tuđeg prava na slobodu. Organizator je za događaj odbrao savršen slogan, neznatno modifikovan - evergrin među sloganima - Stop fašizmu, sloboda narodu... I petokraku, naravno. Najljepši i semantički najmoćniji među svim simbolima te vrste.

Da u bilo kojem od tih starih komunista ima jedno crveno krvno zrnce autentičnog komuniste toga dana bi stali uz LGBT mladež. Upravo zato što malograđanska i konzervativna histerija te ljude doživljava kao bik crveni plašt. Kada stari komunisti postanu glasnogovornici malograđanštine i tupe zaostalosti, jasno je da tu - komunista nema.

Kao parodija ukazuje se i histerija koju je izazvao jedan novinski tekst, a gdje se kao metafora naše stvarnosti i našega prostora (gdje sve ima cijenu, samo treba da naiđe prava mušterija, investitor) pominje - bordel.

E, Bebeto je to doživio kao - zicer. Sad će oni da vide. Oni meni kvare posao sa Briselom, sad će Brisel da vidi s kim ima posla. Cinik bi rekao da brzina kojom je Bebeto okupio nivinarsku četu govori ponešto o svim akterima ovog dramoleta. Da je neki najhumaniji mogući povod trebalo da okupi novinare, ne vjerujem da bi se tako brzo i lako našlo njih sedamdeset i kusur. Bebetu to nije bio problem. Zna znanje čovjek. Onda se odlučio da se evropskim institucijama obrati onim stilom koji ilustruje dječja rečenica “viđećeš kod učiteljice”.

Besmislenom repeticijom pokušava se postići da ljudi povjeruju da u jednom tekstu piše ono što tamo ne piše. Pa su se malo i zanijeli. Jedan grmi da je autor teksta uvijedio crnogorske novinarke - pri čemu se u knjizi sa potpisom (i) tog moralnog autoriteta, novinarke, vrlo nemetaforično nazivaju najvulgarnijim imenima.

Kad smo već u ozračju bordela, vidim da jedan biznismen blizak vlasti veli da “razmišlja da kupi Vijesti”. Oni zaista misle da je čitava CG bordel, odnosno da sve ima cijenu. Ali, dobro je da on - razmišlja.

Kada je riječ o bordelu, jedini bordel u kom sam se u životu našao je - “Bordel muza”. I - uživao sam. Naime, riječ je o jednoj od najboljih antologija koje su na ovom jeziku / jezicima napravljene - Kiš je za svoje veličanstvene prepjeve francuske erotske poezije odabrao baš to ime. Bar nije doživio da mu se muze obrate peticijom i otvorenim pismom traže zaštitu Evropske unije.

A to što Crna Gora sve više liči na jedan veliki bordel nije zasluga onih koji o tome pišu. Uostalom, kao i u svakom bordelu, i ovdje se dobro zna ko je - madam...