Cenzor

Nekada smo imali Pozorište u kući. Sada imamo Pozorište u državi. Na svakom koraku. Iako, na žalost, od svega ovoga, ovog blaga od živopisnih storija, niko ne pravi TV seriju. Nije trenutak, izgleda. A kakva bi to epizoda bila: Gradonačelnik u pozorištu.

Prije svega, shvatili smo da je riječ o istinskom entuzijasti teatra, jer nikšićki gradonačelnik dolazi u pozorište - spreman. I sa voljenom ženom. Idealan gledalac, dakle. Takva revnost je za svaku pohvalu. Čovjek, naime, zna tekst predstave koju je došao gledati. Kao da je student sa Akademije, a ne gradonačelnik jednog ozbiljnog grada. On, shvatili smo, zna tekst, čak iako nije riječ o klasici - Njegoš, Šekspir, Sofokle - već i kada je riječ o savremenim piscima. Ne ide on nigdje napamet. Zato se tako i začudio, bio neprijatno zatečen tom glumačkom podvalom... Ako nije riječ i o nečemu višem. Da se gradonačelnik pita, imam utisak da bi glumac završio kod Katnića.

Kako bi tek utekao sa predstave Ilije Đurovića, pomislio sam. To se ne bi bez žrtava završavalo.

Taj nevjerovatni cenzorski poriv koji se ne može obuzdati ni elementarnom pristojnošću živi u gotovo svim ovdašnjim političarima, svih nivoa i gotovo svih partija. Glumac je rekao nešto što se ne sviđa gradonačelniku? Baš mi je žao. Ali, đe pomenu Budvu...

Poslije javnog poziva na masovno potkazivanje, evo, uslijedio je i poziv na budnost, jer, kao i uvijek, neprijatelj nikada ne spava.

Ako postoji aktuelna pričica koja ilustruje odnos prema umjetnosti, kulturi ali i nekim drugim ozbiljnim stvarima, onda je to ova.

Izostala je reakcija pozorišnog svijeta (dok ovo pišem vidim da se oglasila matična kuća), glumačkih udruženja, asocijacije teatarskih radnika... Kao i nedavno, kada je mladi režiser zvjerski pretučen na ulici. Ovo društvo je sve gluvlje. I sve surovije.

Mora da je to nekako povezano - pogledajte, što je manje pristojnosti u društvu, manje je i pravde.

Budva je biser, a biser se na baca pred svinje, kao da hoće poručiti gradonačelnik ovom odbranom. Nekoga može zbuniti aktuelna gradonačelnikova briga baš povodom ovoga grada, budući da je tamo opozicija na vlasti, ali, dublja je to priča. Mislim, ta fascinacija Budvom. I budvanskim prijateljima.

Mogu misliti kakav je blam pojeo prave pozorišne gledaoce te noći u Nikšiću.

Ali, ova pričica ne smije ostati bizarna anagdota, nušićevska etida s početka XXI vijeka, mora se nešto naučiti. Recimo, gradonačelnik se mora izviniti glumcu. Neizostavno. Nakon svega, neka je ovakav ili onakav pozorišni gledalac, ali građanin mora znati što mu je učiniti. I to ne samo zbog „scenske polemike“, već i zbog skandalozne izjave u kojoj je „pretpostavio“ da je glumac bio pijan.

I jedan tužni detalj, još tužniji ako se zna kako su žilavi ti „dobri maniri“ u pozorišnom svijetu: nisu glumca, kako ispriča, ni pićem ponudili poslije predstave... Makar sokom ili vodom, ako ne nekim alkoholom (ko zna što bi onda pričao). Neće niko da ga prati etiketa da je bolećiv prema neprijateljima.

Kakvo piće i kučine, trebalo je prijeki sud, šta sud, odmah iza zgrade ili u dvorištu, strijeljati glumca, neka svi vide kako prolaze oni što se ne drže Teksta. Držati se zadatog teksta, to je glavna duhovna (i privredna) djelatnost u Crnoj Gori danas.

Znam ja toga Grahovca odavno. On je uvijek bio sumnjiv. Liberal vo vremja ono, mitinzi, „jes malena, al će biti suverena“, „Momci vrćite pare“. Ti su najgori. Sve se nešto prenemažu, kao da ne znaju ko je završio posao oko države. Mora da su ga još tu zapamtili.

Uza zid glumca. I pisca. Nije se ni on držao Teksta. I reditelja, naravno... Pa da vidimo ko će više pomenuti Budvu, ni u školskom pismenom sastavu. I prijatelje gradonačelnikove. Kako iz Budve, tako i iz drugih opština.