Među brojnim kontroverznim rješenjima nacrta Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nedavno usvojenog na Vladi, naročito je vrijedan pažnje čl. 52: „Vjerski objekti za koje se utvrdi da su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. godine, državna su svojina“. Ne bih se ovdje previše bavio njegovom pravnom nedorečenošću i neuobličenošću, koja je takva da ne mogu zamisliti kako bi se ovaj član (ili ovaj Zakon) uopšte mogao primjenjivati.
Želim samo da ga sagledamo kao izravan plod, i lijep primjerak, jednog duboko problematičnog gledanja na našu istoriju i državnost, koje hoće da su svi postupci naših bioloških predaka predodređeni na stvaranje nacionalne države, te da je, otud, ona njihov totalni baštinik. Predlažem da protiv tog iskrivljenog i izopačenog gledanja na istoriju pozovemo njega samog da svjedoči protiv sebe, testirajući ga nasuprot istorije koju zlorabi za čije god privatne interese i fantazije. Jer ako hoćemo da nam je država nasljednik ulaganja i rada naših predaka, ne treba li da uzmemo u obzir i njihove namjere i to što su tim ulaganjima i radom mislili da rade?
Dosljedna primjena ove norme značila bi, jednostavno rečeno, otimanje gotovo sve crkvene imovine u Crnoj Gori. Ovakav odnos države prema privatnoj svojini predstavljao bi najgrublje kršenje Ustava, međunarodnog prava i same suštine Crne Gore kao slobodne i demokratske republike. Tako bi, primjerice, da nema Konkordata, katedrala sv. Tripuna ili Bogorodična crkva na Škrpjelu bile prepisane na državno ime, budući djelo kotorskog plemstva i pučanstva odnosno peraške opštine (premda Boka 1918. nije bila dio Crne Gore).
Prilozi i zavjetni darovi čine svaku crkvu u Crnoj Gori zadužbinom kolektivnog rada i ulaganja. Možda bi jedino džamije koje su carske ili velikaške zadužbine nekako mogle biti izuzete od ove norme. Međutim, ne vjerujem da iko među zastupnicima i kritičarima ovog nacrta ima ikakve dvojbe oko toga na koju se vjersku instituciju ova norma posebno i Nacrt uopšte upereni. Niti vjerujem da je predlagačima naročito stalo do dosljednosti normi i njihovog dosljednog sprovođenja.
Dâ se lako iza teksa Nacrta naslutiti kojoj se vjerskoj zajednici brani miješanje u politiku (kao da „miješanje u politiku“, ma i od klirikâ, nije suština republikanske slobode) a koja se podstiče da „afirmiše duhovn[u], kulturn[u], nacionaln[u] i državn[u] tradicij[u] Crne Gore“. Hoće li možda Rimska crkva u Crnoj Gori biti ukinuta ako neki njen klirik bude širio hrvatski nacionalizam, ili islam ako se nađe neki od njegove uleme da promoviše Islamsku državu, kao što nam Nacrt kaže da će biti ukinuta Mitropolija ako ne bude izdavala fiskalne račune? Mnogo je važnije pitanje s kakvim to levijatanom mi građani imamo posla koji misli da može da „ukida“ ili „osniva“ vjerske institucije koje postoje vjekovima prije no je on papirnim ustavom prizvan u postojanje?
Bizmark i Hitler su progonili Crkvu kao svog jedinog unutrašnjeg neprijatelja, ali kakva je ovo jurisprudencija koja je nadmašila i njemačku teoriju i praksu pretendujući da može naprosto put Crkve dunuti: Ti ne postojiš? Ali, opet, ostavimo pravne norme i njihovu osnovanost i primenljivost po strani, pogledajmo samo što bi uobrazilji koja ih je oblikovala imali da kažu ljudi čiji rad i ulaganje sad hoće da prepišu na novog vlasnika.
Ljubazni će čitatelj, zadojen antiklerikalizmom kao svi koji smo kakvu školu završili, znati vrlo dobro kakva je zemljoposjednica i politička sila Crkva bila kroz cijeli Srednji vijek i ranomoderni period, te koliko su tijesno povezane bile njena duhovna, privredna i politička moć. Niti će biti iznenađen što je ona, kod nas u liku Mitropolije, svoja svojinska prava, kao osnovicu svoje duhovne i ine moći unutar i van crnogorskog četvoronahijskog opštestva, vrlo zagriženo branila i običajnim pravom i pred turskim sudovima, ma i pred carem i duždem, jednako nasuprot hrišćanske i nehrišćanske grabežljivosti. Ništa manje čitatelj od nje ne bi očekivao ni tad ni sad.
Ali niko ne treba da dozvoli da mu lični stav o vjeri i Crkvi, njenoj imovini i ponašanju, ličnosti Mitropolita i pojedinačnih sveštenika, te modalitetu odnosa između Crkve i države, zamagli jednu vrlo jednostavnu činjenicu o statusu crkvene imovini prije i poslije 1918. i načina na koji su je doživljavali naši preci i kad su joj prilagali i kad su na nju nasrtali. Volio bih to ilustrovati nekolikim primjerima, a ljubazni čitatelj neka ne zamjeri ako djeluju banalno.
Dobar dio, ako ne i većinu, dokumenata koje imamo o svojim precima XVI-XVIII vijeka zapravo su ugovori između njih i Mitropolije o kupoprodaji nekretnina ili prilaganja imovine za dušu. Ti su ugovori toliko ustaljeni, jednolični i repetitivni kroza sav taj period da ne ostavljaju nikakve sumnje u pogledu njihovih namjera da Crkvi prodaju ili predaju svoju imovinu i da je isključe od bilo kakvih pretenzija svojih srodnika. To je razumljivo s obzirom na izraženu osjetljivost naših predaka na privatnu svojinu (po čemu su ti nepismeni plemenici pokazuju razboritijima od nas koji smo se svoju privatne imovine odrekli radi robovanja neotplativim, bezizglednim kreditima).
I kad su nasrtali na crkvenu imovinu, što su radili iz ljudski razumljivih razloga nužde, grabeži ili stvarne upotrebe, i kad su joj iz jednako ljudske zabrinutosti za vječnu dušu izdašno prilagali od svoje sirotinje, nisu mislili da uzimaju ili dodaju u narodnu ili nacionalnu kasu iz koje će se isplaćivati njihovim potomcima u XXI vijeku. Ma kako bili skloni te svoje pretke otpisivati kao primitivne divljake u raljama vjerske zatucanosti (što je opšte mjesto u naših nacionalista svih predznaka), u jednoj stvari makar ne bjehu primitivni kao mi: živjeli su u daleko većoj imovinskoj sigurnosti no mi i imali daleko civilizovaniju predstavu prava na ličnu svojinu i ljudsku slobodu, prava koje prethodi svakoj fikciji društvenog ugovora i svakoj državi (utom prije što se naši nacionalisti još nisu dogovorili odakle nam država: iz lona Bodinovog, Ivanovog, Nikolinog ili od 2006).
Pogledajmo, zatim, kako su se prema nasrtajima na Crkvu odnosili Crnogorci pojedinačno i Crna Gora kao opšti zbor naroda. U ljeto 1743, ubijen je pred Cetinjskim manastirom jedan manastirski sluga od ruke svog suplemenika Cetinjanina, i odmah bio osvećen od manastirskog đaka Gavrila, Njeguša. Presuda narodnog suda od 9. septembra 1743, u kom su sudili „mnogo vlastelah črnogorskijeh i primorskijeh, zeckijeh i brckijeh i od gradova gospode Turakah“, „od sve eparhije“, svjedoči ne samo sablazni koju je to ubistvo izazvalo u Mitropoliji nego i o pravnom i političkom okviru u kom žive Crnogorci XVIII vijeka i mjestu Crkve u tom poretku, po čemu je jedinstven i dragocjen dokument. „Pak mi vlastela i gospoda Turci kletvu i zaruku među sobom učinismo“ da će, ukratko, na svaki nasrtaj na Crkvu, uključujući i ometanje ljudi u pristupanju Ckvi, odgovoriti kamenovanjem prestupnika, rušenjem njegove kuće i globom na rodbinu. A ko ne bi držao tu zakletvu, samim bi tim prestao biti glavar i podvrgao sebe progonstvu a svoj dom sramoti. Šaljući svoje predstavnike na taj sud, grbaljski zbor piše Crnogorcima, Brđanima i Paštrovićima: „Ta’ manastir nije jednoga plemena ili jedne nahije, no sve Skandarije i Primorja, i tu ne poznavamo nikakva kneza ni glavara ni vlastnika“.
Isti ti Grbljani, kad je koju godinu zatim njihov guvernadur sa momcima plijenio praskvičke koze i ubio tamošnjeg manastirskog slugu, naići će na jednaku osudu sve Skenderije: „mi imamo sva Skendarija i sve Primorje pismo među sobom utvrđeno u koje su pismo potpisali se imenom i isti glavari ot Grblja i u to pismo kletvu i zaruku postavili tko bi se našâ u Crnu Goru ali u Primorje ali igđe u Skendariju da posegne na crkvu ili na crkovnoga čojka da je sva zemlja na njega“, pisali su sa zbora iz Bajica crnogorski glavari providuru tražeći pravdu i prijeteći osvetom. Isti je dokument prizivan i u jednom sličnom sporu iz 1763. kad su Brajići nasrnuli na stoku istog manastira. Koliko je meni poznato, ova združena zaštita crkvene imovine jedini je zajednički akt „skenderijske države“ i, što je zanimljivo, jedini za koji glavari s obiju strana tursko-mletačke granice nisu tražili potvrdu ni cara ni dužda kao svojih suverena. Oni su, izgleda, mislili da brane datu i samoočiglednu stvar i pravilo koje se po sebi podrazumijeva.
Niti će iko moći da dokaže da se status crkvene imovine i njena percepcija u naših predaka išta promijenila kad su Danilovim i Nikolinim uzurpacijama popovi i crkve, ma i mitropolitski tron, de facto postali kneževe igračke. Štoviše, Opšti imovinski zakonik (čll. 716-719), nastavljajući se na običajno pravo, određuje crkvenu imovinu nezavisno od državne i imenuje „crkve, manastire i crkvene ustanove“ imaonicima (vlasnicima) crkvene imovine u skladu i sa kanonskim i sa građanskim pravom. To što čl. 719 uslovljava otuđenje nepokretne crkvene imovine saglasnošću državne vlasti zapravo postavlja javno ograničenje na raspolaganje svojinom, ne njeno podržavljenje ili ukidanje. Ustav iz 1905. ne reguliše pitanje crkvene svojine osim što izričito kaže da crkveni i prosvjetni fondovi i zadužbine osnovani privatnim prilozima ne spadaju u državnu imovinu.
Čitatelju će možda izgledati besmisleno i banalno pokazivati tako bjelodane stvari. Ali što je zdravorazumnom čeljadetu besmisleno, učenom je čovjeku karijera. Ako se pravna norma pravda istorijom, neka toj istoriji ne protivrječi; ali što na ovakvu protivrječnost reći do ponoviti najbanalnije i najočiglednije činjenice? Svakom ko pregleda ma koji istorijski dokument od Srednjeg vijeka do ovog Nacrta biće jasno da je crkvena imovina, gle čuda!, Crkvina; i biće mu jasno da kroza svakakve istorijske okolnosti i ovakve ili onakve kanonske statuse, od osnivanja preko Ivana do Aleksandra, i apostolsko prejemstvo (po kom se katoličanska crkva i Istoka i Zapada definiše) i institucionalni identitet Crkve u Crnoj Gori žive i traju kroz neprekinuti mitropolitski slijed. To nisu dirali ni naši „divlji“ i „primitivni“ preci ni Osmanlije pa ni komunisti.
Ali je evo došlo da navodni baštinici i branitelji crnogorskog imena svojih predaka, pod izgovorom tog imena, sad hoće da otimaju imovinu koju su ti preci predali ili prodali Crkvi. Možemo se otimati (ako nam je do takvog zaludničarenja) oko toga da li je Mitropolija „crnogorska“ ili „srpska“ i otkad je dokad bila autokefalna i na koji način, ali joj ne možemo oteti ni postojanje ni imovinu. Sigurno nè pozivajući se na rad i ulaganje svojih predaka.
Prijedlog Zakona o vjerskim zajednicama pravo je mjerilo građanske svijesti u Crnoj Gori, i to upravo zato što se radi o građanskim pravima onih koji nisu po ukusu respektabilnog građanstva i njegovog civilnog sektora: Crkve i klirika. Nemala je ironija što se svojih građanskih i ljudskih prava dosjećamo, iz mahom negrađanskih pobuda, tek sad kad je ovom neopravdanom pretenzijom imovina Crkve na udaru; a valja se napomenuti ovo je već drugi nasrtaj na našu privatnu imovinu i naša sama tijela u posljednjih godinu. Kad već nisu prošli zakon koji je trebalo da naše organe učini državnom svojinom ili izmjene i dopune Zakona o eksproprijaciji koje bi ozakonile pljačku privatne imovine, svojinska prava Mitropolije posljednja su barijera prije no bilo što, zbog nekakve nacionalističke fantazije, ne postane otuđivo kao državna baština.
Jer nijesu li i naša tijela plod i „rada i ulaganja“ naših „nacionalno svjesnih“ predaka? Nije li upravo sve u čemu živimo i čim stvaramo plod kolektivnog truda pokoljenja za pokoljenjem? Hoćemo li onda sve što nisu strane direktne investicije upisati na državno ime (pa ih onda prodati)? Tako se nacionalističke fantazije vrte zanijeto ukrug svoje fiksacije državom, izvodeći sve iz nje i vraćajući sve njoj. Od te se zanijetosti ne vidi da rasprodaja posljednjih komada zemlje otetih od Crkve neće riješiti ništa u zemlji koja je već rasprodala svoja glavna dobra, kojoj pojedini strani investitori iznose stotine miliona eura godišnje a pojedini domaći ne plaćaju stotine miliona poreza, te da oporezivanje svete vodice i ikona pod Ostrogom neće nadoknaditi te stotine milione niti uvesti red i zakonitost; sveta vodica, bojim se, ne spašava na taj način.
Taj je nacionalizam i njegovo državopoklonstvo, prije svake strane agenture i „domaćih izdajnika“, neprijatelj naše republike i javnih sloboda. Odbrana građanskih prava i sloboda, odbrana Crne Gore kao građanske, republikanske, slobodne države leži na odbrani od te opasne fantazije da se nacija i republika izjednačavaju sa državnim aparatom. Kao toliko puta do sad, Crna Gora i Mitropolija brane se zajedno, ili zajedno stradaju.
Autor je politikolog i asistent na Univerzitetu Donja Gorica
Bonus video:
