Ovih je dana poznata hrvatska spisateljica i kolumnistkinja Vedrana Rudan objavila svoj posljednji blog, sa željom da ne bude uvučena u vrtlog mržnje koji ponovo osvaja ovaj naš napaćeni region. Svojim činom, ona je samo potvrdila misao nobelovca Iva Andrića o vremenima u kojima pametni ćute, budale govore a fukara otima.
Gospođu Rudan nikada nisam imao priliku upoznati, ali jesam imao priliku ponešto njenog štiva pročitati i uvijek na kraju uzviknuti Bravo, Vedrana, to je to što treba javno reći i napisati. Ona je uspjela osjećaje i strepnje normalnih ljudi pretočiti na papir običnim rječnikom u kojima i po koja psovka dođe kao obavezni dodatak bez koga se ne može. Iskreno, hrabro i u sridu - to je njen stil pisanja. Čovjek se mora složiti sa njenom konstatacijom da se više ne zna u kojoj godini živimo - da li u ’41, ’91. ili 2015. Teško je boriti se književnim večerima sa par desetina prisutnih protiv stotinu hiljada posjetilaca na koncertima povampirenog Marka Perkovića Tompsona i svastikom na Poljudu. Taj osjećaj koji obuzima Hrvatsku, da je konačno sa njih skinut teret Drugog svjetskog rata u kojem je ustaška ideologija označena kao zločinačka bila i poražena, a da su nakon ratova 90-ih izašli kao žrtve i pobjednici, toliko je opterećujući i dugotrajan da - boli. Na žalost, izgleda da je i za mržnju potrebno dvoje, pa tako i dan danas imamo scene paljenja hrvatske zastave u Beogradu, imamo abolirane četnike i neke desničarske pokrete koji siju strah, mržnju i razdor.
Ostale države regije nisu u boljem stanju, počevši od Makedonije u kojoj se tenzije i podjele svakodnevno osjećaju, a vlast misli da ih rješava tako što će od Skoplja kao glavnog grada napraviti prestonicu kiča i neukusa sa znamenitostima starijim od stare Grčke; Bosne koja je tri u jedan i u koja je svoj napredak stavila u drugi plan, a kao osnov za život postavila pitanje jesi li Bošnjak, Srbin ili Hrvat; Kosova koje bilježi jedino rast odliva stanovništva u zapadne zemlje.
Naravno, ni mi u Crnoj Gori nismo ništa bolji, čisto da ne kvarimo prosjek. Ovih smo dana fokusirani na rješavanje pitanja kolektivne bezbjednosti, a da pri tom ne radimo ništa po pitanju lične bezbjednosti. Postali smo država u kojoj će se još malo izjednačiti broj registrovanih i zapaljenih automobila. Jedino u čemu bilježimo rast je broj novootvorenih privatnih fakulteta koji mahom produkuju kadar koji neće shvatiti pisanje uvažene Vedrane Rudan, tako da što se tiče njih ne morate žaliti što se povlačite.
Poštovana Vedrana, na žalost Vi niste jedina koja se povlači u neki svoj ljepši svijet - sve više je normalnih i pametnih koji su otišli ili idu Vašim stopama, tražeći mir ili u nekoj normalnoj državi ili u nekom svom svijetu ograđenom od mržnje i zla. Kažu da je sve prolazno, pa se nadamo da će se ovo prošlost zvati, a da ćete nam se Vi jednog dana vratiti. Nama preostaje da čitamo Antu Tomića, Balšu Brkovića, Borisa Dežulovića, Teofila Pančića, Muharema Bazdulja, čisto da nas drže u normali.
Bonus video:
