Ako pogledate oko sebe, vidjeti ćete da traperice nose svi, studenti i penzioneri, domaćice i službenice, na ulici i u kazalištu, ujutro i navečer. Naprosto su ove hlače postale nezaobilazni dio svačije garderobe, a mladima skoro uniforma.
Možda se radi čak o jednom od najraširenijih komada odjeće, svakako hlača, jer ih nose i muškarci i žene. Ima tome točno 142 godine kako je Levi Strauss, zajedno s Jacobom Davisom, patentirao hlače od čvrstog platna sa zakovicama na džepovima koje su prvo nosili rudari u potrazi za zlatom, pa zatim svi oni kojima su trebale nepoderive i jeftine hlače, pa kauboji u vesternima a zatim i mlade filmske zvijezde. Na primjer James Dean u Buntovniku bez razloga 1955, označavajući tako početak nove, modne ere za plave hlače. Popularizirala ih je generacija pobunjenih studenata i hipija 1968. i dalje - sve dok tržište nisu osvojili dizajnerskih modeli. Dug je put od rudara do glumice Brooke Shields koja na reklami kaže: između mene i mojih traperica nema ničega.
Ali nitko više niti ne gleda niti obraća pažnju na ljude u danas banalnom odjevnom predmetu. Da nije oduvijek bilo tako podsjetila sam se nedavno, snimajući izjavu za talijanski dokumentarac o kupovini traperica u Trstu za vrijeme Jugoslavije. Pitanje je glasilo: zašto ste tada, pogotovo kasnih 60-ih i 70-ih, bili ludi za trapericama? Što su vam one značile? Sjetila sam se odlazaka u Trst, taj danas zamro provincijski grad s tržnicom Ponte Rosso koja je, zajedno s robnim kućama Standom i Coinom bila cilj hodočašća kolona automobila i autobusa iz Šapca i Podgorice, iz Sarajeva i Novog Sada, Zagreba i Beograda, ujedinjenih u potrošačkom stampedu na Trst. Jer nekada je Trst bio prvi izlog kapitalizma pred kojim smo stajali zatravljeni raskoši i mogućnošću izbora od odjeće i cipela do hrane. Danas Ponte Rossom, i ne samo njime, vladaju Kinezi...
Neke slike iz sredine 60-ih, kada je krenuo masovni pohod na najbliži talijanski grad, usjekle su mi se u pamćenje. Ne mogu zaboraviti sate i sate čekanja na granici u Kozini, osjećaj da si građanin drugog reda u tršćanskim dućanima u kojima se osoblje ni nakon dvadeset godina pohoda nije naučilo reći ni dobar dan niti hvala na jeziku svojih najbrojnijih mušterija. Pamtim i povratak, automobile zaustavljene uz rub ceste i ljude koji odbacuju pakiranje i preslaguju ili oblače novu robu, sve kako bi ostavili dojam da nisu bili u kupovini, da je sve to što imaju pored kave i deterdženta - tek stara odjeća, stare cipele i, naravno, stare traperice! Na koncu, pamtim strah od carinika i ponižavajuću laž kao odgovor na uobičajeno pitanje: imate li što za prijaviti? Ali i konačni trijumf kad konačno navučeš nove traperice i prošetaš u njima tako da te svi vide.
Zbog njih smo ratovali s roditeljima i profesorima, odjenuti ih u školu to davno vrijeme bilo je zabranjeno, znak pobune, odupiranja autoritetu. Dolazile su s “dekadentnog zapada”. No i druge stvari su dolazile od tamo, knjige, automobili, filmovi ali valjda nisu bile toliko subverzivne kao te plave, preuske hlače. Mojim je roditeljima bilo u redu da nosim hlače, ali ne i višestruko sumnjive traperice! Iako nisu bile direktno povezane s emancipacijom žena, ipak su postale prve ako ne i jedine hlače koje su nosili i nose i muškarci i žene podjednako.
Moja generacija žena ih je prva masovno nosila jer smo mogle često putovati na zapad. Ipak, za nas traperice nisu bile a možda ni kasnije nisu postale banalan odjevni predmet jer pamtimo da su bile sve prije nego to. Imati traperice, pogotovo levisice, nije bila mala stvar. Nisu bile jeftine, a valjalo se i potruditi i otputovati u Trst po njih. Ili ih kupiti od švercera, koji su se ubrzo namnožili i skratili nekima dugačak put. Pokušajte to danas ispričati svojim unucima i ne vjerujem da će razumjeti kako ste uopće mogli čeznuti za nečim tako - običnim.
Traperice su od predmeta želje postale i simbolom slobode, emancipiranosti, modernosti, statusa... Odgovor zašto smo ih toliko željeli nije samo u tome da ih nije bilo za kupiti kod nas, nego su dolazile iz drugačijeg svijeta koji je bio bogat, omogućavao izbor, imao drugačije vrijednosti. Putovali smo tamo, kupovali i promatrali oko sebe. Ponekad bi popili odličan espresso kakav se još nije pio u našim kafićima. Iskustvo Zapada, čak i preko kave i traperica, bilo je važno jer je otvaralo uvid u drugačiji sistem - makar i kratkotrajan i površan. Da, traperice su u tom smislu bile subverzivne. Nedovoljno, međutim, da poželimo i živjeti kao u tom drugačijem svijetu.
Postoji i druga strana slobode koju nam je udijelila socijalistička vlast. Bio je to istovremeno i način pacifikacije moje generacije. Vlast nas je korumpirala upravo mogućnošću putovanja i kupovanja sitnica za prošvercane i na crno kupljene devize. Budući da smo mogli do tog “luksuza”, povjerovali smo da živimo bolje od drugih koji su živjeli u istom političkom režimu. Najgore je da smo time bili zadovoljni i da nismo poželjeli išta promijeniti. Baš kao što su mladi danas zadovoljni jer traperice mogu kupiti u susjednoj ulici, uvjereni kako je baš to veliki povijesni dobitak.
Bonus video:
