Prije par dana lopov mi je odnio tepih u hodniku ispred stana. Tek što je stigao sa pranja, uredno umotan u najlon, tepih star više godina čekao je da ponovo bude postavljen u dnevni boravak. Greška je, svakako, moja - ostavljanje tepiha ispred vrata, na visokom prvom spratu može se smatrati prilično neodgovornim postupkom. Ali nisam nikada ni pomislio da bi ga neko mogao ukrasti. Tepih je kožni, prilično velik i težak za nošenje, pa se baš treba pomučiti da bi se spustio na ulicu. Nekako se desilo da sam lopova zatekao pred samu krađu. Valjda sam ga tog jutra zbunio kada sam otključao vrata i krenuo na posao. U hodniku je stajao čovjek u bijeloj majici, neodlučan da krene ni gore ni dolje, skoro se skrivajući u jednom tamnom ćošku. Pristojno sam nazvao "Dobro jutro" i spustio se stepenicama. Nije me začudilo što nisam dobio odgovor na uljudno javljanje, ima nas raznih. Nije me začudilo ni to što sam na našem malom parkingu vidio auto, neki stari bijeli karavan, podgoričke tablice, da li F i G, da li 5 i neka nula, ko bi to pamtio. Bilo kako bilo, kada sam došao sa posla, tepiha više nije bilo, nije bilo ni zbunjenog gospodina u hodniku, a ni starog karavana.
Šta se to dešava, kako su se časni ljudi, koji drže do morala i stida, pretvorili u šišnjare, jajare i džeparoše. Kradu nadgrobne ploče, saobraćajne znakove, klupe iz parkova, što se prije stigne. Gdje im je strah, zar bezbjednost građana, zaštita imovine i očuvanje javnog reda i mira nisu ustavne kategorije. Dugo sam razmišljao da slučaj "Tepih" prijavim nadležnim organima, ali sam na kraju odustao. Vrijednost tepiha se kreće u granicama onoga što zakon definiše kao sitna krađa, pa bi moj zahtjev za sprovođenje istrage i podizanje državnih resursa za rešavanje ovog slučaja, neko mogao smatrati sitničarenjem. Imao sam i loše iskustvo, kada sam prije 25 godina na Cetinju prijavio krađu levis farmerki. Tada sam uložio veliki napor da dežurnog službenika u CB na Cetinju ubijedim da se ne šalim. Uzalud sam potencirao ne farmerke, već mogućnost da je taj lopov spreman razbijati auta, obijati stanove i kuće i da se sigurno neće zaustaviti na krađi garderobe sa žice. Službenik je nevoljno primio prijavu, kradljivac nikada nije otkriven, a ja sam ostao pod utiskom da je taj slučaj gurnut pod tepih.
Možda tu i leži problem - stalno gurkanje stvari pod tepih, nezainteresovanost svih nas za sitnice koje se godinama nagomilavaju, stvorili su armiju sitnih lopova i prevaranata. Sada je samo pitanje vremena kada ćemo biti prinuđeni da po kvartovima organizujemo noćna dežurstva, da na FB profilima objavljujemo ili na ulazima lijepimo slike mogućih lopova ili prevaranata.
Uvijek me oduševljavalo kako po evropskim metropolama, građani u metrou i svakoj drugoj prilici jedva čekaju da otvore knjigu i nešto pročitaju. Uvijek pognute glave u knjigu, novine, ili sada u telefon, na mene su ostavljali utisak osoba koje ne žele da traće vrijeme zijevajući okolo. Tek skoro sam saznao da kada se na ulici ili u metrou nešto desi, 80 odsto svjedoka sa lica mjesta kaže: "Nisam ništa vidio, čitao sam knjigu".
To čitanje knjiga, saginjanje glave, guranje sitnica pod tepih, ne može trajati vječno. Jednog dana neko će podići tepih, a onda - držite se, miševi.
Bonus video:
