Mi smo, izgleda, spali na to da nam je glavni književni kritičar - ministar policije, a glavni dramski kritičar - gradonačelnik Nikšića. Pitate se kako smo do toga došli? Dobro pitanje.
Kada je Semuel Džonson izjavio da je patriotizam posljednje utočište hulja, vjerujem da je bio na tragu onoga što će, dva vijeka kasnije, Klod Levi-Stros teorijski objasniti uz pomoć koncepta tzv. „praznog znaka“ (signifiant flottant). Za Levi-Strosa, „prazan znak“ je znak bez oznake, to jest, znak za koji je nemoguće utvrditi šta tačno označava, pa njegovo značenje u potpunosti zavisi od onoga ko ga tumači. U političkom diskursu, patriotski „prazni znaci“ - na primjer, tekovine 21. maja - mobilizatorski kapacitet crpe upravo iz svoje simboličke praznine. Pošto, u suštini, tekovine 21 mogu da znače šta god čovjek poželi da znače, u njih svako može da učita sopstvene želje, težnje i fikcije, i da se u njima pronađe, to jest, da za njega ti „prazni znaci“ budu utoliko stvarniji i opipljiviji.
Otuda Džonsonov čuveni diktum o patriotizmu kao o posljednjem utočištu hulja - simbolička snaga i praznina patriotskih „praznih znakova“ idealna je fasada iza koje svaka hulja s lakoćom sakrije svoju duhovnu bijedu i tu nastani svoje najniže demagoške, sitničave i vlastoljubive pobude. To je ujedno i svjedočanstvo činjenice da polusvijet koji danas ostvarenje nalazi u ulozi Velikog Crnogorca (i pritom nam svima premjerava patriotizam) nipošto nije nov fenomen. Komesarskih žbirova koji brane neke tekovine (juče jedne, danas druge) maltretirajući susjede, prijeteći, cenzurišući i potkazujući, bilo je i biće - ako ih igdje zafali, makar ćemo ih mi imati za izvoz. Nijedno društvo i nijedno državno uređenje, ma kako prosvjetljeno bilo, tu sortu nije uspjelo da u potpunosti odalji od poluga vlasti; takvi, izgleda, tu i tamo uspiju da se provuku i kroz najfinije meritokratsko sito.
Međutim, na našim prostorima - i tu leži tragedija našeg titoističkog nasljeđa - komunizam je od patologije uspio da napravi normalu. U uslovima ogoljene diktature, masovne propagande i policijskog terora poslije 1945. „prazni znaci“ titoističkog režima stvorili su neograničen prostor za divljanje novopečenih vlastodržaca - odbrana tekovina revolucije (šta god one bile!) opunomoćila je otimačinu privatne svojine, hapšenje nepodobnih, šikaniranje nedužnih i stišavanje svakog disonantnog tona. To je bilo moguće ne zato što je zvanična titoistička doktrina bila jasna i rigidna, već upravo zato što je bila tako isprazna. Problem nije bio to što se, u odbrani od dušmana domaćih i stranih, dežurni čuvari tekovina revolucije nisu dovoljno posvetili preispitivanju i definisanju onoga što im je pripalo da čuvaju - suština bi bila ista sve i da su komesari KPJ imali izraženog senzibiliteta za teoretisanje. Pa ni to što su tekovine revolucije bile „prazan znak“ čije je značenje po definiciji proizvoljno. Problem su bile odriješene ruke koje je titoistički režim dao nadležnim zaštitnicima svojih „praznih znakova“ da ih pune čim god hoće i presuđuju po kratkom postupku. A ta ozakonjena samovolja nekako uvijek u prvi plan istakne one Džonsonove hulje. Jer ko će se posvećenije, ko bespoštednije i temeljitije latiti tog zaštitničkog posla od hulje koja jedva čeka da joj pod ruku padne batina i značka?
Ako se pitate kakve sad veze sve ovo ima sa današnjom situacijom u Crnoj Gori, pogledajte samo saopštenje naše Vlade povodom najave da će četvorici srpskih intelektualaca, uključujući i Matiju Bećkovića, biti zabranjen ulaz u zemlju zbog procjene Uprave policije da bi ti ljudi svojim djelovanjem mogli ugroziti državnu bezbjednost. „Ukazujemo,“ kaže Vlada, „da je naša Ustavna i moralna obaveza da od nedobronamjernih pojedinaca štitimo stabilnost i bezbjednost zemlje, ali i spokoj svih njenih građana, uključujući i državotvorna, patriotska i nacionalna osjećanja najvećeg broja njih“.
Elem, šta su to državotvorna osjećanja? Kada ste se posljednji put osjetili državotvorno? I kako se to brani spokoj 625.000 duša? Da li su, recimo, građani Budve danas spokojniji nego u ovo vrijeme prošle nedjelje? Ako postoji procjena da bi Matija Bećković svojim izlaganjem mogao da ugrozi red i mir u državi, o kakvoj se tačno prijetnji radi? Strahuje li se, možda, da bi Bećković mogao da pozove prisutno sveštenstvo SPC da se, nakon upriličenog koktela, zapute prema „Kasarni Morača“? Ili se sumnja da će se, dok Bećković drži besjedu u kripti Sabornog Hrama, ispred vrata okupiti demonstranti koje Bećkovićevo prisustvo vrijeđa, pa da će između njih i Bećkovićevih pristalica izbiti tuča? Zbog takvih mogućnosti, navodno, i postoji policija. Ako su obje grupe građani Crne Gore, koji policiju plaćaju da bi im omogućila uživanje građanskih sloboda, ko tu kome pravi problem i ko remeti javni red i mir? Jedni, koji traže da čuju Bećkovićevu besjedu, ili drugi, koji traže da je ovi prvi ne čuju?
Sve su ovo zanimljiva teorijska pitanja kojima Uprava policije, dakako, nema vremena da se bavi - kao i titoistički „prazni znaci“, državotvorna osjećanja postoje da bi se branila, a ne da bi se o njima filozofiralo. Zakonomjerno (kao i u slučaju tekovina revolucije), zadatak odbrane tekovina 21. maja pripao je komesarima, a ne tamo nekim teoretičarima. I baš poput nekadašnjeg bratstva i jedinstva, današnji javni red i mir može da znači šta god Uprava policije u datom trenutku odluči da znači. To je, uostalom, i ozvaničeno skandaloznim Zakonom o javnom redu i miru, koji policiji, baš kao u Titovo doba, daje odriješene ruke da remetilački faktor prepozna bukvalno gdje god poželi da ga vidi. ‘Oće tamo nekakvi pjesnik da dođe da pljuje na državu? Ne mož’! ‘Oće tamo nekakva lica neidentifikovana da se mole po Svaču i dižu tenzije tamo? Muč, more! Penje se nekakvi glumac na scenu, predstava veli, laje protiv Budve i ćera investitore? Spuštaj zavjesu! I nema te pjesničke, dramske ili naučne discipline koja će ostati pošteđena patriotske zviždaljke.
Eto, tako smo došli do toga da nam je glavni književni kritičar - ministar policije, a glavni dramski kritičar - gradonačelnik Nikšića.
Autor je magistar filozofije
Bonus video:
