Demokratski front se nećkao, pa glasao za Odbor! Prije neki dan.
Knežević prijetio Gvozdenoviću da će ga ostaviti, pa nevoljno prihvatio davno dogovoreni dil. O Sinđinom odboru, rekao bi taj isti Medo. Sve podsjeća na onaj vic kad kokot zavodnik juri mlade kokoške i kad jedna od njih koja je najduže odolijevala, kaže na kraju - moram još jedan krug da ne pomisli da sam laka riba!
Da li se radi o tumaranju ili osmišljenoj politici, drugo je pitanje, ali krugovi i lupinzi lidera DF u posljednjih desetak godina zaslužili su bar jedan desetarac.
Prvo je Mandić, mnogo prije Vučića, zaključio da rat sa Zapadom ne ide na ruku interesima srpskog naroda. I da se sa nebesa treba prizemljiti. Obznanio je tada odluku da čak iz imena stranke skine nacionalnu odrednicu i da bude samo - Nova demokratija. Digla se kuka i motika u SNS i vođa je ipak morao da reterira. Srpska je vraćena u naziv. U sljedećem krugu Andrija je zakucao na vrata “zloglasne” ambasade SAD. Kasnije će Vikiliks otkriti depeše u kojima, između ostalog, ambasada iz Podgorice javlja Vašingtonu kako im je Mandić obećao da neće dizati ustanak zbog člasntva CG u NATO! Jer je to realnost i neminovnost. Opiraćemo se, ali ćemo na kraju prihvatiti. Kao juče u Skupštini.
Potom je Đukanović odlučio da se kao povuče, drugi put nakon referenduma. Imenovao je Lukšića za nasljednika. Po kasnijem javnom priznanju jednog od prvaka DF, Pavlovića - sve strukture i lideri koji danas čine ovaj savez, maksimalno su zalegli iza nejakog Igora jer su takav signal i molbu dobili “od partnera sa Zapada”. Kasnije će reći kako ih je taj isti licemjerni Zapad, nakon godinu i po, prodao i predao Đukanoviću zajedno sa Lukšićem! Podržavajući Milov šesti comeback! Mandiću i društvu će posle to biti glavni adut u pravdanju zaokreta, od Vašingtona ka Moskvi.
Još jedan, novi krug, dakle. Ali između ta dva lupinga desio se Lekić i DF. Izmolili su umirovljenog ambasadora i predavača na prestižnom rimskom fakultetu da se vrati u domovinu i stane na čelo novog, reformskog pokreta. Tako je nastao Demokratski front. Da bi već nakon par mjeseci počeli da gunđaju - ko je taj Lekić. I gdje je njihova malenkost u novoj organizaciji. Čekali su pogodan momenat i nakon pokradenih predsjedničkih izbora počeli da pletu mrežu intriga koja će Lekića natjerati da napusti DF. Mislili su, tek im je tada svanulo. I onda su se probudili, kako već rekoh, u Moskvi. Vraćajući antipolitiku s početka 90-ih, teoriju krvi i tla, koja je tako skupo koštala srpski narod. Možda najskuplje u njegovoj istoriji. Na tom tragu ušli su u proteste 2015. koji su doživjeli fijasko, da bi ih, na izdisaju, brutalnost Đukanovićevog režima vratila u život. Građani Podgorice i CG, najbolji dio rekao bih, kao nikad ranije izašli su da iskažu bunt protiv torture Sajovaca i DPS-a - da bi Mandić i drugovi i to izdali. Umjesto zahtjeva za prijevremenim i fer izborima, pokušali su na prepad da osvoje Skupštinu. Već sam pisao - to je bio mnogo ozbiljniji pokušaj državnog udara nego onaj “Katnićev”, godinu dana kasnije.
Ali tu nije kraj. U stvari, tek tu počinje pravo veselje. Bez šatora i šajkača. Lideri DF su nakon izbora, čije rezultate nijesu živi htjeli da priznaju, otputovali kod demokrate Kadirova, čečenskog ubice i Putinovog predsjednika, da traže selam za novu demokratsku vladu Montenegra. Kada je i to propalo, kazali su - ko uđe u Sinđin parlament ne samo da je laka riba, već i najveći izdajnik opozicije. Ever! Od Kosova, dakle. Da bi potom, krajem 2017, oni prvi prešli prag Sinđinog doma.
U sljedećem krugu, u susret predsjedničkim izborima odigrali su maestralno za kandidata DPS, Đukanovića. Mjesecima sabotirali Bečićevu kandidaturu, širili glasine da je ako budu birali između Alekse i Mila, Milo njihov, da bi onda u igru ubacili nedužnog i prevaziđenog Jovićevića. Dva i po mjeseca su držali javnost u transu pričom o istorijskom dogovoru opozicije oko kandidata koji čak nije ispunjavao ni formalno pravne uslove da se pojavi na izbornoj listi. Da bi onda u cajtnotu i nad pokopanim Jovićevićem, izvukli iz rukava Mladena Bojanića! Ismijavajući još jednom opoziciono biračko tijelo da je on pravi kandidat ujedinjene opozicije. Kome su iza leđa od prvog dana pričali da je “dobar momak, ali bez šansi protiv Mila”.
Čitavo vrijeme, naravno, teče rijaliti od procesa za navodni državni udar, što lideri DF koriste kao neupitnu potvrdu njihovog stradanja i antirežimskog djelovanja. Istovremeno, u dnevnoj politici odrađuju kako bi njihov tobožnji vječni neprijatelj DPS mogao samo da poželi. Bravo ti ga, Milo. I onda su Evropska komisija i ODHR otvorili priču oko izbornih zakona i fer uslova za 2020. kako se više nikad ne bi desilo da nakon prebrojanih glasova neka od strana ne prizna finalne rezultate. Demokrate i URA, kao trenutno najjači politički subjekt u opoziciji, prihvatili su inicijativu i tako se došlo do osnovnog dokumenta koji je podržao i DPS i koji je dao nadu da se u CG može doći do konsenzusa. Da bi, u svom stilu, i nakon što je komesar Han blagoslovio taj zajednički papir, DPS krenuo u njegovo obesmišljavanje. DF je spremno dočekao da odradi još jedan krug za starog saveznika. I tako se umjesto priče o izbornim uslovima fokus prebacuje na njihove omiljene patriotske teme. “Patriotizam je utočište hulja”, da opet citiram Džonsona. Sve to finalno potvrđuje lično Mandić na parastosu protestima iz 2015. Maltene proglašava pobjedu, još jednu u nizu, saopštavajući “radosnu vijest” - DPS je prihvatio da u dnevni red radne grupe za izborne uslove, uđu ustavne promjene. Da umjesto kupovine glasova, biračkih spiskova, sramotnih DIK-a i RTCG, rješavamo Sekulu, Njegoša, Kiša, Rumiju, krst i lunu. I sada znate šta nas čeka. Nakon još jednih neslobodnih izbora 2020. i nove pobjede metuzalema Đukanovića, a na novu molbu Vučićevog trbuhozborca Dačića, DF će nevoljno i uz brojna opiranja ući u Milovu Vladu. Opiraće se ali, nema im druge. I onda bi DPS i DF u zajedničkom saopštenju proglasili pomirenje većinske i pravoslavne Crne Gore, čime bi demokratija i evropske vrijednosti bile odložene na neodređeno. Za daleka neka pokoljenja.
Bonus video:
