Ništa se tu nije proslavljalo. Prije je to bio sabor utvara prošlosti. Zar ovo zaista nekome može da liči na alternativu bilo čemu? Zombi politika i zombi diskurs: mrtve riječi i fraze koje nekome izgledaju kao (još) žive.
Teško je reći ko je od govornika na proslavi izgledao izgubljenije (u istoriji, u stvarnosti), ko je bio anahroniji i opijeniji elementarnom mržnjom. Kao da ste naišli na nalazište fosila jedne davno izumrle retorike. Koja danas ipak, prije svega, djeluje smiješno. Posebno mladim ljudima, na svu sreću. Ali, mnogima još uvijek djeluje i - zastrašujuće.
U najkraćem, jasno je - Crna Gora jeste u problemu.
Očito da je ovakva opoziciona kompozicija nemoguća, ili bar suviše rizična za njene aktere sa svake strane. Ali, sve na stranu - bilo kakve partijske i dnevnopolitičke implikacije, bilo bi zanimljivo istražiti razloge za žilavost ovog zombi-narativa u Crnoj Gori. Čine li ga tako žilavim njegovi zastupnici, ili, pak nešto drugo. Zapanjujuće je ne vidjeti u kolikoj mjeri ovo ide na ruku DPS-u, budući da budvanski “sabornici” pljuju DPS na sva usta.
Drugo je pitanje kako ova priča (kuknjava, lelek) nije dosadila i samim lelekačima?
Da li upražnjavanje takve priče decenijama ostavlja neke psihološke posljedice na korisnike? Recimo - kako čitav život biti u defanzivi i kuknjavi, teorijama zavjere i podrazumijevajućim uvidima o nepravednosti svijeta prema nama, uvijek nekima nama, a biti autentično ljudsko biće, koje umije da se raduje, igra, stvara, voli...
Sjetite se nedavnih ispada srpskog patrijarha i tvrdnje da je Srbima bilo bolje pod Pavelićem i Turcima nego u današnjoj Crnoj Gori, pa će, može biti, stvar jasnije izgledati. Ta vrsta larme ide na ruku Vučićevoj paranoji koju je instalirao kao djelatni model aktuelne srpske politike, jer pojačava utisak da su, eto svi protiv Srba, ali Vučko, i samo Vučko je garant opstanka...
Koliko te i takve priče zaista donose dobra Srbima u Crnoj Gori? Potpuno iracionalno pojačava se ionako sumnjiva podjela koja se hoće predstaviti kao etnička, iako u Crnoj Gori stvari nisu baš tako jednostavne.
Taj od nacionalnih dušebrižnika normativno propisani Srbin (kao i isti takav Crnogorac, Hrvat, Francuz...) je u principu idiot koji čitavog života ne čita ništa osim narodne poezije (pa je otud prijemčiv za sve one suptilne valere nacionalnog leleka) i ne smije biti ništa drugo do li pripadnik svog naciona i vjere. Takva svijest će Srbinu budisti ili ateisti osporavati nacionalno pravo. To je svijest koja ne dozvoljava nijednu vrstu ekskluzivne pozicije, što je katastrofalno za jedno društvo. Ako ništa drugo, posljedica će biti neka vrsta getoizacije srpske političke supstance u Crnoj Gori. Ovdje bi se čovjek ponadao - ok, ali, na sreću, takve kreature sigurno ne postoje...
Najjeziviji efekat budvanskog i sličnih skupova je što vam pokaže da takvi zaista postoje. I ne odustaju.
Kao što crkva na Rumiji nije crkva već marker jedne imperijalne ambicije, tako ni ovo u Budvi nije bila proslava bilo čega. Što više akteri ove orgije frustracije i pogubljenosti mašu ovakvim mrakom, to će DPS za dobar dio građana postajati sve prihvatljiviji i “svjetliji”...
Vlast je nakon referenduma slala zahvalnice glasačima koji su bili za obnovu države. U slučaju ovih novijih izbornih pobjeda, mogli bi slične zahvalnice poslati na adrese rukovodilaca Demokratskog fronta i sveštenstva SPC u Crnoj Gori. Ipak je sve to, prije tri decenije, krenulo sa istog vrela... Sa Matijom i ekipom. Budvanski skup, svojim primitivizmom i šovinizmom pokazuje da ta vrsta marketinga ovdje najbolje funkcioniše.
Mrak je, kažu, najcrnji prije nego što počne svitanje. Od ovoga nema kud crnje.
Bonus video:
