Nema ništa normalnije nego kad šaka seljana iz Vinicke kod Berana odbrani među u mjestu Ljute i policija mora da popusti. Ne damo da nam džarate potok, nećemo cijev i elektranu, mrš!
Ranije se isto dogodilo u Plavu, prije neki dan čulo se u Murinu, ako dodam famozno Beranselo i nakalemim akciju protiv rušenja dvorišta barske gimnazije, red je da ne zaboravim i građane koji su prošle nedjelje spasili od sječe jedan bjelopoljski bor.
Sve to su spojeni sudovi nadolazeće svijesti o prostoru. Dok se okolo bacaju istoričeske koske, kobasice i mišomori, jedan broj građana, seljaka i poštene inteligencije ne nasijeda, već brani mnogo pristojnije ciljeve i, što bi rekao Matija Bećković, ne jebe živu silu.
Da li se to strategija konačno mijenja i ispoljava kroz partizanske akcije, je li konačno narodna masa dostigla tačku kontemplativnog usijanja kad se rađa istina da ne treba vojvoda ni kurta ni murta da te vabi na protest, već se moraš sam podići, i to ne da bi izigravao lika iz čitanke i upucao kralja, već da bi sačuvao nekoliko čempresa, potok, dvorište.
Na malim ciljevima stvari se mogu organizovati u korist ljudi, tu izmiču kontroli centralizovane vlasti koja se paranoično sprema za velika događanja naroda, kupuje tribune, spavače, oklopna vozila i trenira hamere kroz narodne mase.
Ali, naprotiv, osviješten protest nešto je lokalno, malo, i vrlo često povezano sa odbranom prostora. Počelo je da se dešava odozdo, od Beransela, preko Golije, do Vinicke, seljaci često uče građane kako rukovati silom u prostoru.
Sa druge strane, kampanja MANS-a protiv spornih radova na koritu Tare za sad ne pokreće ljude, poziv za spas Cijevne, makar došao preko glavnih medija, nije daleko odjeknuo. Jer protest mora da krene odozdo, od onih onih kojih se direktno tiče, a ne odozgo - iz drona. Koliko god lagodno bilo gledati TV debatu i nekog ministra kako se nervira, tako se ne dokazuje mnogo, a pomjera još manje.
Demokratija je eksces, demokratija nije poredak, TV format, ili ne daj bože gotov metod borbe, pa se odbrana Tare od prije petnaest godina ne može vaskrsnuti sa tri snimka i malo Karmina Burane u pozadini. Ono što se nekad desilo bila je kulminacija višestrukih akcija, slučajnosti, napora, aktivizma, i eksces neponovljive organske strukture koja je daleko od pravila.
Jedna od mogućih istorija Balkana, kad već maštam, zagovnava se uskoro, oko projekta tri hiljade mini hidroelektrana. Recimo da tri hiljade seljačkih družina podigne motiku. Tamo, u vukojebinama đe se i policijski kerovi zagube, na domaćem terenu, urođenici djeluju suvereno, i onaj policajac u kombineu koji se osiono kurči po kafićima dok udara klečeće pojedince, kad se nađe u Vinickoj, na uviru Drcke, ili nekom drugom toponimu, prosto shvati kolika je pusiket, i koliko su ti seljani zapravo nezgodan soj sa kojim se nije šaliti.
Ili drugi primjer, kad nadobudna polupismena čizma sadiste u uniformi kroči u gimnazijsko dvorište i bude uslikana desetinama pametnih telefona, nisam siguran da će biti glup da se lati pendreka.
Novo doba traži nove načine, i jedina šansa da se država svede na nivo servisa jeste da građani ne servisiraju njenu raspalu opoziciju koja sporadično pozove na klanje i suzavac da bi onda četiri godine kukala do novih izbora, i novih prevara.
Ovako, ako se seljani skupe da brane potok, barski gimnazijalci čemprese, a podgorička omladina sjutra gradski park ili rijeku, nema sile koja ih može pobijediti, nema partije koja može da ukloni složne, širom Crne Gore, Balkana, Jugoslavije, samo da raji oslača jedna vrsta higijenskog bunta protiv interesa bogate manjine, i da svako počisti prvo ispred svoga praga.
Partizanske akcije nije uspio da uguši ni Njemac, istorija nas uči kako okupator nije znao odakle mu puca, i da je često znao da padne na rijekama.
Bonus video:
