Polazim od saznanja da današnji svijet živi u pluralizmu, nacionalnom, etničkom, religijskom itd. kao i da je religijski pluralizam posljedica planeterizacije savremene kulture. Stoga, na primjer, u zapadnoevropskim zemljama žive desetine miliona muslimana, dok u arapsko-islamskim zemljama boravi veliki broj hrišćana. Savremeni čovjek danas je suočen sa religijskim univerzumima. Prije svega, to je sakralna umjetnost, shvaćena u najširem smislu te riječi, koja predstavlja predvorje raznolikih religijskih tradicija Zapada i Istoka.
Danas sve velike religije propovijedaju i zalažu se za slične vrijednosti i teže da postignu mir i omoguće zajednički suživot. Obično će predstavnici najvažnijih vjera danas postići saglasnost da je uzajamna trpeljivost istorijska nužnost. S tim u vezi, poznato je hrišćansko načelo na kojem bi se mogli na ljudski način regulisati svi odnosi među ljudima: “Sve što hoćete da čine ljudi vama, činite i vi njima“. Ili, u verziji zabrane: „ Ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi čine“. Dok prema Kuranu: „Ljudi treba da ljube bližnje kao same sebe, ne bi li ispunili i ono podajte svakom ono što ste dužni...“
Dalje, Biblija kaže da će blagosloveni biti mirotvorci. Prema nekim istoričarima religije, sama riječ islam je izvedena od riječi salam koja znači mir, a tek onda “predanost“ vjeri, te da je tako pravo značenje dotične riječi “savršeni mir, koji se postiže predavanjem Bogu“. Inače, sociološka saznanja upućuju: „Poštuj svog komšiju ako želiš da budeš poštovan“. Ili, kako to lijepo kaže Marko Miljanov: „Junaštvo je braniti sebe od drugoga, ali je čojstvo braniti drugog od sebe“. Naravno, do velikih i plemenitih ideja nije lako ni doći, a još teže ih je i ostvarivati. Za to je potrebna volja, moralna opredijeljenost i istrajnost, odgovarajuće znanje, a kao prepreka stoje vlastoljublje, srebroljublje, gramzivost i ignorancija.
Pojedine vjerske zajednice često ne slijede svoja teološka učenja već se više ponašaju kao polititičke organizacije. Ima i onih predstavnika vjerskih zajednica koji krše načela i zapovijesti vjera, šireći netrpeljivost i mržnju prema onima koji su druge vjere. U logici monoističkih religija koje insistiraju na tome da je jedina istina njihova onda nema mjesta za pripadnike drugih religija i svjetonazora. Iz toga proizlazi ideja da drugi nemaju pravo postojanja. Svaka vjerska iskljičivost može da bude štetna, čak i veoma opasna za interreligijske i međuljudske odnose.
Stoga, neki pisci smatraju da vjerski sukobi nijesu prevaziđeni, pa prognoziraju i nove sukobe civilizacija od kojih mnoge počivaju na vjerskim temeljima. No, s druge strane vjerski sukobi nijesu neminovnost, već se mogu izbjeći, a u tome naravno međureligijski dijalog i tolerancija imaju veliku ulogu.
U državama u kojima se velike grupe stanovništva međusobno razlikuju po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, po jeziku, etničkom porijeklu itd. veoma je važno tražiti i naći društvene, političke, ustavne i druge modalitete za miran i plodan zajednički život i saradnju tih grupa. Vjerske zajednice, odnosno crkve i njihove najviše starješine, mogu u tome imati značajnu ulogu. U toj ulozi, tj. sklonosti i sposobnosti za saradnju sa onima koji se razlikuju, možda bi trebalo da vode računa i oni koji biraju ili postavljaju vjerske starješine. Koliko je problem zajedničkog života, suživota u takvim uslovima važan, to se može zaključiti već iz same činjenice da mješovito stanovništvo nije izuzetak, već nešto rasprostranjeno, jer kao monoetničke možemo tretirati desetak država u današnjem svijetu.
Upravo zbog toga, svijest o postojanju multikulturalizma postala je danas univerzalna. Valjalo bi je i dalje kultivisati, posebno međureligijski dijalog i toleranciju, a u svemu tome je veoma važan antropološki aspekt, duh modernog čovjeka, njegova civilizacija i kulturna svijest. Dijalog među religijama se premješta sa racionalno-metafizičkog na egzistencijalno-kulturološki plan. Drugim riječima, pored supstancijalnih i metafizičkih razloga, zahtjev za međureligijskim dijalogom počinje dobivati svoje kulturološko i civilizacijsko opravdanje. Dijalog nije samo civilizacijska tekovina savremenog svijeta, koja je izrasla na temeljima evropskog humanizma, nego je to i božanski princip koji stoji u temeljima svijeta. Prema teološkim saznanjima, u kosmosu je sve u znaku dijaloga i tolerancije, a obaveza je vjernika da taj princip samo poštuju i oplemenjuju. Od te činjenice zavisi i kvalitet međuljudskih odnosa u jednom društvu, odnosno u tome i leži čovjekova najveća odgovornost. U tom pravcu riječ dijalog ne treba da bude samo govorenje, nego i slušanje drugoga, priznavanje i razumijevanje drugoga u njegovim specifičnostima, odnosno u njegovoj vlastitoj kulturi i religiji.
Autor je politikolog
Bonus video:
